Uobičajena praksa: kupovina ispita i upisa na fakultet

26.01.2006
Print Friendly

(Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo
Kada su 2002. godine studenti Poljoprivrednog fakulteta u Banjoj Luci poslali anonimne prijave dekanatu tvrdeći da profesori naplaćuju ispite, 12 profesora je izgubilo posao.

Penzionisani profesor matematike Miroslav Trninić, jedan od dvanaestorice otpuštenih, nevoljko priča o toj temi.

Trninić kaže ‘sve je to prošlost’, ali i dodaje da nikad nije ucjenjivao studente za prolaznu ocjenu ako mu ne bi dali novac. Kad bi mu ponudili novac uzeo bi nekad, kako kaže, ’50 maraka na kafu.’

‘Ma studenti su mi to sami gurali’, rekao je Trninić.

Tuzlanski tužioci istražuju slučaj pet profesora sa Elektrotehničkog fakulteta koji su osumnjičeni za zloupotrebu položaja. Kao članovi komisije za nabavke, oni se terete da su prije tri godine kupili računare nepoznatih proizvođača, iako je tender nalagao nabavku računara renomiranih marki.

Univerziteti su uspostavili mjere zaustavljanja korupcije, između ostalog i kroz otkaze, krivične prijave i uspostavljanje etičkih komiteta. Ali ogromna većina profesora i studenata i dalje je skeptična.

Studenti vjeruju da se ispiti ponekad moraju kupiti novcem, uslugom ili odanošću profesorima. Profesori također tvrde da je korupcija duboko ukorijenjena, ali za njeno postojanje optužuju roditelje i studente.

U korupciji do određene mjere učestvuju svi, od studenata i roditelja, do profesora i rukovodstava fakulteta, jer korupciju prihvataju kao neizbježnu posljedicu politikanstva i favoriziranja. Prihvatili su da je korupcija dio života i ne bune se, niti traže način da bilo šta promijene.

Malo ih je koji će, poput profesora Mehe Bašića sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, otvoreno reći: ‘Univerziteti su rasadnici korupcije.’

Ankete potvrđuju korupciju

Činjenica je da mnogi profesori i studenti smatraju da su tvrdnje o korupciji preuveličane. Kao primjer navode uobičajeni izgovor studenata koji ne uspiju položiti važan ispit, da bi obrazložili da je tome razlog zato što nisu željeli platiti mito.

Ali, većina studenata ne dijeli njihovo mišljenje. Anketa koju su Transparency International BiH (TI) i studenti Pravnog fakulteta u Banja Luci zajednički proveli u junu 2004. godine među studentima banjalučkog univerziteta pokazuje da više od polovine ispitanika smatra da su fakulteti ogrezli u korupciji. Anketa provedena među 299 studenata otkriva slučajeve plaćanja za upis na fakultet, kupovinu ispita, te obavezno kupovanje profesorskih knjiga.

Drugo istraživanje ove nevladine organizacije posvećene borbi protiv korupcije, pokazalo je da više od 60 posto studenata Univerziteta u Sarajevu tvrdi da su obavezno kupovanje literature i podmićivanje redovne pojave na sarajevskim fakultetima.

Anketa koju je uradila nevladina organizacija Forum građana Tuzla ustanovila je da više od pola studenata tuzlanskog univerziteta nije imalo nikavih dvojbi da na njihovom univerzitetu ima korupcije, dok je četvrtina izjavila da je to uobičajena pojava.

Mnogi od profesora sa kojima su novinari Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) razgovarali tokom dvomjesečnog istraživanja o stanju visokog obrazovanja u zemlji, također korupciju smatraju akutnim problemom.

Nijedan od njih nije bio toliko direktan kao Meho Bašić koji kaže da je često bio u situaciji da mora odbijati novac koji su mu roditelji nudili da bi njihova djeca položila ispit. Na pitanje novinara CIN-a da li postoji korupcija, nasmijao se i odgovorio: ‘Vi se ponašate kao da ne živite u ovoj zemlji’, kaže on. ‘Ne mogu vjerovati da postoje profesori sa 10 godina iskustva kojima nikad nije ponuđen novac.’

Bašić kaže da su takve ponude primamljive zato što su profesori ‘bijedno plaćeni’. On smatra da na zapadnoevropskim univerzitetima korupcija gotovo i ne postoji zato što, kako kaže: ‘redovni profesor u Beču za istu normu zaradi 20 puta veću platu od Mehe Bašića.’

A put do mita je lako ponaći jer je, kako kaže, ocjenjivanje bh. studenata na usmenim ispitima potpuno subjektivno.

‘Ako ja odlučim da ću pokazati studenti na usmenom da on ništa ne zna o toj oblasti, ja to mogu’, tvrdi Bašić. Kad studenta oborite dva puta, on će prije trećeg polaganja, kaže ovaj profesor, sam ponuditi 500 KM.

Bez obzira na uvjerenost o tome da je korupcija problem, Bašić i ostali kažu da nemaju čvrste dokaze ni za jedan konkretan slučaj. Otpuštanja u Banjoj Luci predstavljaju izuzetak, a ne pravilo.

Umjesto da protestuju studenti prihvataju korupciju

Podmićivanje se odvija u tajnosti i bez prisustva svjedoka. Studenti rijetko prijavljuju ove slučajeve jer ne žele da skreću na sebe pažnju, niti da izazivaju sudbinu, a jako je malo i onih koji su spremni da o svemu javno progovore ili imenuju profesore.

Zato ni ne čudi što se većina miri sa situacijom, odnosno prilagođava zatečenom stanju.

Glasnogovornik TI-ja u BiH, Srđan Blagovčanin kaže da bh. zakoni dodatno otežavaju dokazivanje korupcije, tako da dosta predmeta završi kao ‘riječ protiv riječi’, što objašnjava mali broj donesenih presuda.

Do promjene bi moglo doći kada bi neko od nadležnih uzeo stvar u svoje ruke i zatražio podršku zajednice u rješavanju ovog problema.

‘Problem je jedne indolencije’, kaže Blagovčanin. ‘Apsolutno niko ne reaguje.’

U toku istraživanja korupcije na bh. fakultetima, novinari CIN-a su intervjuisali sedam studenata sa četiri univerziteta koji su imali saznanja o korupciji iz prve ruke ili su i sami podmićivali profesore na svojim fakultetima. Niko od njih nije pristao da mu se objavi ime, zbog straha od moguće osvete profesora.

Njihove priče o tome kako podmićivanje funkcioniše su slične. Profesori ne traže novac direktno, tvrde studenti, nego koriste posrednike – bio to profesorov asistent, apsolvent ili poznanik.

Studenti koji plate za polaganje ispita unaprijed dobijaju ispitna pitanja. Jedan student koji je želio ostati anoniman kaže kako se obično može zaključiti koji je student za prolaznu ocjenu dao pare jer takvi na polaganje izlaze sa osmjehom na licu.

Drugi profesori, po tvrdnjama studenata, dodatno zarađuju tako što polaganje ispita uvjetuju kupovinom udžbenika čiji su autori. Svaki student na ispit mora donijeti vlasiti primjerak posljednjeg izdanja udžbenika profesoru na uvid, kako ga ne bi mogao posuditi od kolege, podići primjerak iz biblioteke ili kopirati potrebna poglavlja.

Univerziteti u borbi protiv korupcije

Neki od univerziteta su počeli da se hvataju u koštac sa ovim pojavama. Na četiri od osam univerziteta uspostavljeni su etički komiteti u posljednje dvije godine, sa ciljem da istraže slučajeve kršenja etičkih principa i da po potrebi kazne umiješane.

Pa ipak, do sada je samo jedan od komiteta primio prijavu protiv profesora.

Jedno od objašnjenja zbog čega univerziteti nisu primili mnogo prijava jeste da samo jedan od etičkih komiteta prihvata anonimne. Etički komitet sarajevskog univerziteta dobijao je prijave protiv korupcije, ali nije ih uzeo u razmatranje jer su bile nepotpisane.

Iako je etički komitet Sveučilišta u Mostaru jedini koji razmotra anonimne prijave, njegov član Vlado Cikotić kaže da do sada nije bilo prijava.

‘To što nije bilo prijava, ne znači da na našem univerzitetu nema mita i korupcije. Korupciju je jako teško dokazati’, kaže Cikotić.

Članovi etičkog komiteta Univerziteta u Tuzli odlučili su istraživati i anonimne prijave u slučaju da dobiju više od jedne prijave protiv jednog određenog profesora. Za godinu dana postojanja odbor nije dobio nijednu prijavu, kaže njegov predsjednik profesor Sejfudin Bravac. On ne vjeruje da studentski stavovi iz ankete odražavaju stvarno stanje.

‘Ako je taj problem toliko izražen koliko se navodi u tom istraživanju’, kaže on, ‘našao bi se jedan student koji će prijaviti profesora zbog korupcije.’

U oštrom kontrastu sa prethodnom izjavom predsjednik sindikata visokog obrazovanja Edin Delić kaže da je sindikat primio toliko anonimnih prijava o korupciji, na univerzitetu gdje studira 17.000 studenata, da su to nazvali ‘ludilom anonimnih prijava.’

Delić kaže da anonimne prijave mogu biti problematične. Dovoljno je da profesor nekoga naljuti i taj može poslati anonimnu prijavu i tako okaljati njegovu reputaciju.

On kaže da su policija i tužilaštvo kompetentniji od komiteta da vode borbu protiv korupcije. ‘Društvo ne može očekivati da neko prati svaki korak koji profesori naprave’, tvrdi Delić.

Iako univerziteti u Zenici, Istočnom Sarajevu, Banjoj Luci i ‘Džemal Bijedić’ u Mostaru nemaju etičke odbore, njhovi rektorati su usvojili smjernice kojima se vode u sličnim slučajevima.

Jedno od mogućih objašnjenja zbog čega etički komiteti nemaju puno posla je to što studenti ne znaju za njihovo postojanje ili nemaju povjerenja u njih.

Etički komitet tuzlanskog univerziteta je prije četiri mjeseca, prema riječima profesora Bravca, poslao obavještenje o svojim aktivnostima Uniji studenata Univerziteta u Tuzli (USUT). Unija ga je dalje trebala proslijediti studentima kako bi ih ohrabrila da prijavljuju slučajeve korupcije.

Međutim, predsjednik Unije Izen Hajdarević kaže da obavještenje nikad nisu dobili. Izen kaže da nije znao da komitet razmatra anonimne prijave protiv korupcije, koje Unija često dobija od studenata.

Na pitanje šta je uradio sa njima, Hajdarević odgovara: ‘Ništa. One su anonimne.’

Rizah Čizmić, član sarajevske krovne studentske organizacije (USUS) kaže da većina studenata nije upoznata sa svojim pravima da se na ovaj način bori protiv korupcije.

‘To možda piše u Statutu univerziteta, ali ko čita statut?!’

Kao moguće rješenje i jedan i drugi vide u organiziranju kampanje informisanja studenata o postojanju etičkih komiteta i važnosti prijavljivanje slučajeva korupcije. Oni, međutim, napominju da unije nemaju novca za štampanje materijala putem kojih bi se studenti obavještavali o radu etičkih komiteta.

Međutim, čak i studenti koji su znali da imaju pravo da se žale na korupciju, plaše se objelodaniti takve slučajeve zbog straha da ne dovedu u pitanje nastavak studija.

‘Studenti se plaše negativnih posljedica’, kaže Cikotić.

Profesorica Adelija Čaušević sa Farmaceutskog fakulteta u Sarajevu dijeli ovo mišljenje: ‘Studenti se boje prijaviti profesora zbog straha od osvete.’

Adi Kolasević, član federalnog Saveza studenata kaže da studenti obično smatraju da je u vezi s korupcijom najbolje ništa ne raditi. Kad su pokušavali pojedinačno riješiti problem, to nije uspjelo.

Ovaj student sarajevskog Fakulteta za sport ukazuje i na činjenicu da u etičkim komitetima univerziteta ne sjede studenti iako su upravo oni najčešće žrtve, dok je teško očekivati da će profesori kritikovati svoje kolege.

‘Zašto bih ja svog kolegu profesora optužio da znam da prima neki novac, ako mu mogu pomoći?’ kaže Adi i dodaje: ‘Profesori se čuvaju zajedno.’ On smatra da univerzitetima treba vanjska kontrola.

Bašić predlaže uključivanje stranih profesora u etičke komitete, a da bi međunarodni tužioci trebali pokrenuti neke od slučajeva korupcije pred sudom. Korupcija će se zaustaviti tek kad se pokrenu sudski procesi i putem medija u negativnom kontekstu eksponiraju uvažene ličnosti.

Studenti ne žele da učestvuju u rješavanju problema

Unija studenata Univerziteta u Sarajevu pokušava ovaj problem riješiti kroz studentske ocjene rada i etičkog ponašanja profesora. Kada je predsjednik USUS-a Denis Čamdžić senatu sarajevskog univerziteta iznio plan za uvođenje redovne evaluacije profesora, koja je u skladu sa Bolonjskim standardima, pojedini profesori su negodovali.

‘Tražio sam od njih odobrenje da krenemo sa ovim ocjenjivanjem, tek da vidim kako će oni reagovati, da vidim ko će od njih biti protiv toga’, kaže Denis.

Denis napominje da studenti imaju samo jednog predstavnika u Senatu univerziteta.

Mnogi univerzitetski radnici smatraju da studenti moraju preuzeti svoj dio odgovornosti za korupciju na fakultetima.

Previše je studenata poput Minele Ramić iz Zenice, apsolventice na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli, koja kaže da ne može govoriti o slučajevima plaćanja ispita na njenom fakultetu.

‘Meni je sestra rekla kad sam krenula na fakultet – što vidiš, ne vidiš – što čuješ, ne čuješ.’

 Muhamed Filipović, akademik (Foto: CIN) 

Akademik Muhamed Filipović, dugogodišnji univerzitetski radnik kaže: ‘Korumpirani su i studenti, jer ne žele da se trude. Znam mnogo studenata koji ne žele studirati, samo hodaju, ali žele diplomu’, kaže Filipović. Podmićivanje je lak način da se dođe do diplome.

U nedavnoj anketi, oko 10 posto od 54.000 sarajevskih studenata kažu da bi bili voljni platiti za prolaznu ocjenu na ispitu.

Jedan od njih je dvadesetpetogodišnji Dragan Bender, apsolvent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Ono što bi njega brinulo bila bi cijena.

‘Kad bi me obarao puno i kad bih čuo da on uzima novac, platio bih i ja, samo ne bih nikad dao više od 200 KM’, tvrdi Dragan.

Takav stav oštro osuđuje Dragan Mikerević, profesor na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci. ‘Osuđujem i studente koji misle da mogu na taj način položiti ispit’, kaže on. Smatra da će korupcija imati katastrofalne posljedice po društvo i mlade ljude.

Mikerevićev stav podržava i profesorica Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Azra Hadžiahmetović. ‘Mitom se čine medvjeđe usluge studentima, budućim akademskim građanima ovog društva u kome više papir ne znači ništa’, kaže ona.

Na pitanje šta studenti mogu poduzeti da bi se zaustavila korupcija, Kolasević iz Unije studenata FBiH odgovara da se studenti moraju ujediniti i zahtijevati akciju od nadležnih.

‘Kad bi svi studenti sa jednog fakulteta izašli i rekli taj i taj profesor prima pare’, to bi ‘stvorilo pritisak i na profesore i na medije.’

Ipak, pesimističan je: ‘Ali to je teško… Važnije je piti kafe svaki dan.’

Mikerević predlaže borbu protiv korupcije jasnim definisanjem etičkih normi za profesore. Međutim, adekvatne plate i poštovanje akademskih djelatnosti od javnosti su također neophodni. Kada bi profesori bili ponosni na svoj rad, bila bi ih sramota da uzimaju mito.

Korupcija ima duboke korijene

Čak i povećanje broja studenata, što na prvi pogled djeluje pozitivno, rasplamsava korupciju zbog manjka upisnih mjesta na fakultetima.

‘Limitirani broj prijema i ogroman broj zainteresovanih upravo pogoduje korupciji’, smatra profesorica Čaušević.

U društvu u kojem porodične veze pomažu prilikom pronalaženja posla, nepotizam je još jedan od uzroka sunovrata etičkih normi na univerzitetima.

Prof. dr. Lamija Tanović (Foto: CIN)

Profesor Šemso Tucaković sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka primjećuje da: ‘djeca profesora, rođaci, postaju i sami profesori i doktori zato što njihovi roditelji imaju veze i poznanstva i onda dobijamo elitu nazor koju forsiraju kroz poznanstva i ostale veze njihovi roditelji i bliski rođaci.’

‘Meni se dešavalo da dođu, donesu bocu viskija i poklon neki i onda kažu: ‘Boga ti, pripazi mi tog i tog.’

Običaj da se zahvalnost iskazuje davanjem poklona čini mito društveno prihvatljivijim.

‘Ljudi traže usluge razne vrste – novčane, seksualne i radne’, kaže profesor Filipović. ‘Ja to vidim kao da postoji jedan veliki jaz između studenata i profesora. Sve se svodi na neku vrstu trgovine.’

Profesorica Lamija Tanović sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu u Bolonjskim reformama vidi tračak nade za visoko obrazovanje u BiH.

Bolonjska deklaracija, na primjer, nalaže da se svi ispiti moraju organizirati pismeno. Kad ispitni listovi budu označeni samo brojem indeksa, umjesto imenom i prezimenom, profesori neće ni znati čiji test ocjenjuju.

Tanović kaže da Bolonjski sistem evaluacije studenata baziran na aktivnostima tokom cijelog semestra, umjesto na samo jednom ispitu, sprečava korupciju. Studenti će svojim radom tokom godine popunjavati dosje koji će utjecati na konačnu ocjenu zajedno sa glavnim završim testom.

Prof. dr. Azra Hadžiahmetović (Foto: CIN) 

Ali, Azra Hadžiahmetović, profesorica na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, koja se zalaže za etičnije ponašanje na univerzitetima nije optimistična da će se bh. fakulteti brzo i lako riješiti korupcije.

‘Prisustvo korupcije je jedna patologija koja generalno obilježava bh. društvo’, kaže ona. ‘Ona je jednim dijelom produkt našeg siromaštva, materijalnog i duhovnog (…) dijelom je sastavni dio našeg mentalnog sklopa koji podrazumijeva da prije nego eventualno bilo šta učinimo, da odmah unaprijed razmišljamo na koji način da otvorimo neka vrata kako bismo riješili određeni problem.’

Print Friendly
Preuzimanje sadržaja Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) dozvoljeno je uz obavezno navođenje izvora i povezivanje na www.cin.ba.

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Označena polja je obavezno popuniti.

Bijeli hljeb

Energopotencijal u BiH

Javne nabavke