Ugroženo mjesto Mostara na listi svjetske baštine ukoliko ne dođe do izvršavanja preuzetih obaveza

14.11.2005
Print Friendly, PDF & Email

(Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Nakon dugogodišnjih napora Stari grad u Mostaru konačno je uvršten na listu svjetske baštine u julu 2005. godine. Iako je bilo suprotstavljenih stavova, na zasjedanju UNESCO-a u Južnoj Africi gradu je priznat status jednog od jedinstvenih kulturno-istorijskih mjesta na planeti.

Pojedini članovi žirija imali su primjedbe da Stari grad nije do kraja ispunio niti jedan od 10 kriterija potrebnih za uvrštenje na listu svjetske baštine. Ali predstavnici Mostara igrali su na kartu upečatljive priče o ponovo izgrađenom mostu iz 14-og stoljeća koji je srušen tokom ratnih sukoba 90-tih. Radovi na obnovi mosta završeni su 2004. godine, a cijeli projekat vrijedan 15.4 miliona dolara vođen je pod pokroviteljstvom Organizacije UN-a za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO).

 Na konferenciji u Durbanu u Južnoj Africi delegacija BiH je uspješno privela kraju nominaciju Mostara na listu svjetske baštine. (Foto: CIN)

U dokumentima podnesenim prilikom nominacije stoji: ‘Ako je rušenje Starog mosta bio simbol podjele Bosne i Hercegoivne, onda njegova izgradnja simbolizuje ponovnu obnovu ove zemlje i pomirenje njenih naroda… Želimo da Stari most postane simbol obnove Bosne i Hercegovine kao multietničke zajednice.’

Ako Mostar bude uvršten na listu, najavili su prije glasanja BiH predstavnici, oni se obavezuju da će gradske ulice i korito rijeke biti očišćene od smeća, obale uređene i sve nelegalne građevine srušene, te osnovana agencija koja bi nepristrasno regulisala korištenje objekata u Starom gradu.

No, tek što je prošlo četiri mjeseca od konferencije u Južnoj Africi, nadležni u Mostaru priznaju da ništa od onoga na šta su se obavezali pred UNESCO-om nije ispoštovano, te da etnička netrpeljivost ugrožava proklamovani imidž grada kao modela harmoničnog suživota različitosti.

Ukratko, Mostar bi mogao izgubiti svoje mjesto na ovoj prestižnoj listi i šansu da razvije uspješnu turističku industriju i otvori nova radna mjesta.

Ono što međunarodni zvaničnici ne znaju, a mnogi se boje da će saznati, jeste da se u Mostaru i dalje vodi rat. Sukobi između bošnjačkog Istočnog i hrvatskog Zapadnog Mostara, iako bez metaka, vode se oko preuzimanja kontrole nad imovinom, prije svega lokalima i prodavnicama u Starom gradu koji su nakon rata u rukama Bošnjaka.

Osnivanje nove Agencije koja treba da razriješi sukobljene etničke interese u gradu kasni već mjesecima.

Tu je praznina iskoristila jedna grupa bivših političkih moćnika i njihovih istomišljenika koji se ponašaju kao da zaista imaju kontrolu nad područjem Starog grada.

 Semir Drljević Lovac, vođa kluba skakača, turističke atrakcije na Starom mostu. (Foto: CIN)

Među njima se nalaze Safet Oručević, koji je devet godina, dakle tokom i nakon rata bio gradonačelnik Mostara i Semir Drljević Lovac, nekadašnji načelnik općine Stari grad, a danas član Upravnog odbora Turističke zajednice i šef kluba skakača koji zabavljaju turiste skokovima sa Starog mosta u Neretvu.

Lovac je opovrgao da ima neki poseban uticaj u Starom gradu, te dodao smijući se: ‘Živim na kreditima, eto kako sam moćan.’ Oručević je rekao kako je ‘glupo i bezobrazno’ pitati ko kontroliše Stari grad, ali je priznao: ‘Svjestan sam da imam uticaja.’ Rekao je da ima dobre veze i da može pozvati koga god treba da bi se nešto završilo. Za Lovca kaže da mu je više od prijatelja, ali odbacuje sugestiju da oni rade bilo šta nedolično i da nema stvarne opasnosti da će međunarodni zvaničnici skinuti Mostar sa liste svjetske baštine.

On dodaje da stranci imaju jak motiv da nastave podržavati ostanak grada na ovoj listi.

‘Mostar stvarno ne ispunjava kriterije po kojima se i drugi spomenici uvrštavaju na listu’, kaže on. ‘Naša je sreća što smo imali političku priču koju UNESCO nije mogao odbiti.’ Oručević tvrdi da je uspjeh bio zagarantovan samom činjenicom da je ova UN-ova agencija zajedno sa Svjetskom bankom i drugim donatorima učestvovala u obnovi mosta.

Prva nominacija Mostara i Starog mosta na UNESCO-ovu listu desila se 1989. godine, prisjeća se Amir Pašić, nekadašnji rukovodilac Radne jedinice za organizaciju starog Mostara.

Usred rata koji je 1993. godine pocijepao BiH, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) srušili su predivni most iz otomanskog perioda koji je povezivao dio grada sa većinskim bošnjačkim stanovništvom i onaj sa većinskim hrvatskim stanovništvom.

Pet godina kasnije srušeni Stari most nominovan je za uvrštavanje na UNESCO-ovu listu ugroženih spomenika, ali opet bezuspješno. Oručević smatra da je zasluga njegove inicijative da se obnovljeni Stari most, završen 2004. godine, predstavi kao ‘spomenik suživota’ bila odlučujuća.

No, nije sve išlo glatko.

‘Bilo je neizvjesnosti prije glasanja’, kaže Rusmir Čišić, direktor Jedinice za koordinaciju izgradnje Starog mosta u Mostaru (PCU). ‘Prvo je govorio predstavnik Engleske, pa Santa Lucije, Litve… Rasprava o tome, da li nas treba staviti na listu, trajala je sat vremena’, priča Čišić.

Mostar je u procesu nominacije obavezao da će ispuniti veliki broj zahtjeva. Među njima se nalazi uspostavljanje Agencije za upravljanje Starim gradom, čišćenje smeća, rješavanje problema i vraćanje autentičnog izgleda zgradama u Starom gradu. Takođe se moraju riješiti imovinsko-pravni odnosi nastali kao posljedica rata, zaštititi obale rijeke Neretve i osigurati dobra politička klima.

Malo je toga urađeno o pitanju ispunjavanja bilo koje od ovih tačaka, čak ni one jednostavne kao što je čišćenje, priznaju nadležni u Mostaru.

 Rusmir Čišič, direktor Jedinice za koordinaciju izgradnje starog Mosta, zabrinut je da bi stara jezgra mogla biti skinuta sa UNESCO-ve liste svjetske baštine zbog neispunjenja zahtijeva. (Foto: CIN)

‘Bojim se da ne izgubimo i ono što imamo’, kaže Čišić. ‘Naporno smo radili da bi Mostar došao na listu, a ako ne uradimo ono što nas očekuje mogli bi ga i skinuti sa liste.’

Čišić priznaje da je veoma zabrinut oko toga šta će staviti u izvještaj koji su dužni podnijeti naredne godine na sastanku UNESCO-a u Litvi.

Ali, ni sam Oručević ne zna, kako kaže, da li bi iko od građana primjetio promjenu kada bi Mostar bio skinut sa liste. ‘Vidim neku apatiju’, kaže bivši gradonačelnik koji krivnju za probleme u gradu pripisuje sadašnjem gradonačelniku.

Gradonačelnik Ljubo Bešlić nije želio otkriti koliki uticaj imaju Oručević i Lovac u Starom gradu, niti ukazati na to ko je odgovoran za postojeće stanje, ali je rekao: ‘Znam da nije dobro stanje i da je jedno od prioritetnih pitanja sa kojima ćemo se pozabaviti upravo problem održavanja imovinskog i suštinskog stanja u staroj gradskoj jezgri.’

Čišić priča da, kad je nedavno Delegacija UNESCO bila u posjeti, ‘ambasadorica Litve (Ina Marchilonite) rekla je kako je grad strašno prljav. Bilo mi je strašno neprijatno’, kaže on.

Mostar ima dva komunalna preduzeća i oba su u finansijskim nedaćama. Jedno je u stečaju, kaže Emir Numankadić, direktor komunalnog preduzeća Komos. ‘Ja tamo (u Starom gradu) držim pet radnika svaki dan od 6 ujutro do 6 navečer, a opština plaća samo za jednog koji bi radio šest sati radnim danom’, kaže Numankadić.

Sead Avdić, takođe član komisije za saradnju sa UNESCO-om, smatra da smeće nije najveći problem u tome da se ostane na listi. ‘Ispoljavanje nacionalnih netrpeljivosti i neispunjavanje zahtjeva mogli bi dovesti do preispitivanja odluke’, kaže Avdić.

Ispoljavanja međunacionalne netrpeljivosti i verbalni sukobi u Starom gradu su skoro svakodnevne, tvrdi Sanel Jogunović čiji se dućan nalazi pored Starog mosta.

 (Foto: CIN)

Turistički vodiči pričaju turistima iz Hrvatske da su most izgradili Rimljani i da se srušio sam od sebe. Zoran Perić, predsjednik Izvršnog odbora SDP Mostar, kaže da vodiči podižu tenzije time što govore da je Armija BiH srušila most.

Jogunović je čuo vodiče kako govore turistima da ne kupuju kod Muslimana i da ne jedu u njihovim restoranima.

‘Kad bih ja otišao u Rim i rekli mi: nemoj tu jesti, otrovaće te, naravno da mi ne bi palo napamet da tu nešto pojedem’, kaže on.

Verbalni sukobi i tenzije oko mosta loše utiču na turiste. Ne može se reći da u gradu vlada opuštena atmosfera.

Prije manje od mjesec dana Hrvatica Zorica Bošnjak upoznavala je grupu turista sa okolinom Starog mosta kada je Bošnjakinja Alisa Guzin počela vikati na nju. Guzin tvrdi da nije mogla slušati neistine koje se govore turistima.

Bošnjak kaže da 1993. godine nije živjela u Mostaru i ne smatra da je njen posao da govori o ratu. Kada su je novinari upitali da im kaže kako je srušen Stari most, ona im je odgovorila da ‘nema informaciju o tome.’

Predviđeno je da još neosnovana Agencija bude mjerodavna da odlučuje o tome ko može raditi kao turistički vodič, te da izda brošuru po kojoj bi vodiči radili, a koja bi služila kao referentan izvor informacija o ratu i granatiranju Starog mosta.

‘Agencija će profunkcionisati do kraja ovog mjeseca’, obećao je gradonačelnik Mostara, Ljubo Bešlić u intervjuu koji je dao u oktrobru 2005. godine. To se nije desilo. Predsjednik gradskog vijeća, Murat Čorić je rekao da direktor Agencije ne može biti imenovan prije kraja novembra.

 Vršilac dužnosti direktora još neoformljene agencije za upravljanje Starim gradom Senada Demirović uvjerena je da će se razriješiti svi nesporazumi u vezi sa nadležnostima Agencije. (Foto: CIN)

Tridesetogodišnja Senada Demirović, koja je doktorirala na temu arhitektura i kulturno-istorijsko naslijeđe, nedavno je imenovana za vršioca dužnosti direktora ove fantomske agencije, koja nema ni službenih prostorija u kojima bi direktorica mogla intervjuisati kandidate za posao.

Čišić kaže da će, čak i nakon imenovanja direktora ‘proći još dosta vremena dok Agencija profunkcioniše, a ako ne ispunimo obaveze koje imamo do juna 2006. godine nemam pojma šta ćemo reći u Litvi’.

Bešlić tvrdi da je puno vremena oduzelo usaglašavanje oko nacrta Zakona o Agenciji.

‘Političke stranke’, kaže Čorić, ‘ne mogu se dogovoriti ni oko toga što će Agencija konkretno raditi’. Nadležni govore o velikom broju zadataka koje valja učiniti – od pronalaženja mjesta za parkiranje turističkih autobusa do podizanja usluga na profesionalni nivo i regulisanja radnog vremena, te čišćenja rijeke i dovođenja u red imovinsko-pravnih odnosa.

Čorić prognozira da će Agencija profunkcionirati upravo pred dolazak UNESCO-ove delegacije u Mostar, najavljene za decembar. ‘Sve u BiH funkcioniše po principu ultimatuma’, kaže Čorić.

On priznaje da ništa nije urađeno na zaživljavanju suživota čiji je most simbol. To je, naglašava, veoma komplikovano pitanje.

Godinama nakon rata Mostar je funkcionisao kao grad sastavljen iz šest opština, od kojih su tri na istočnoj strani bile pod kontrolom SDA, a tri na zapadnoj pod kontrolom HDZ-a. Zajednički je teško šta bilo ostvariti. Danas postoji jedinstvena gradska administracija, ali još uvijek nisu ispravljene posljedice ranije prakse.

Direktorica buduće Agencije, Demirović najavila je da će raditi na rješavanju imovinsko-pravnih pitanja vezanih za rušenje bespravno izgrađenih objekata i iznajmljivanje lokala u staroj jezgri koji su vlasništvo grada.

Prije rata su i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i Albanci koristili lokale, plaćali najamninu gradu i brinuli se da objekti budu u autentičnom stanju. U toku rata, prema riječima bivših i sadašnjih gradskih zvaničnika, svi osim korisnika Bošnjaka napustili su objekte.

Oručević objašnjava da su se objekti u cijelom gradu dijelili borcima na osnovu konkursa. Lokali na istočnoj strani podijeljeni su pripadnicima Armije BiH, a oni na Zapadnoj strani podijeljeni su pripadnicima HVO-a.

‘Gradsko vijeće treba donijeti odluku da se ponište svi ugovori i da se vrate korisnici po rješenjima do 1991. godine’, kaže Oručević. On dodaje da, ako se danas želi riješiti ovaj problem, moraju se uspostaviti standardi koji će važiti u cijelom gradu, a ne samo za staru jezgru.

Čak i 12 godina nakon rata, kaže on, fudbalski klub Velež sa istočne strane ne može igrati na svom nekadašnjem stadionu koji se nalazi na zapadnoj obali. Hrvatska strana je osnovala tim i odbacuje tvrdnje da je Bijeli Brijeg, drugi po veličini stadion u BiH, Veležovo vlasništvo.

Međutim, glasnogovornik Gradskog vijeća Miroslav Landeka rekao je da je od 8.000 zahtijeva za povrat imovine nakon rata do danas riješeno 95 posto. Međutim, nesrazmjerno velik broj neriješenih zahtijeva odnosi se na imovinu u Starom gradu.

Pred kraj rata, gradske vlasti su ipak pozvale na razgovor predratne korisnike kako bi se riješilo pitanje iznajmljivanja 210 dućana u Starom gradu. Neki od bivših korisnika kažu da ih je bio strah pojaviti se na sastanku, a drugi tvrde da registracija u opštini nije igrala nikakvu ulogu i nije došlo do povrata lokala. U slučaju bespravno izgrađenih lokala, stvari su se još više zakomplikovale.

Uzmimo za primjer kafić ‘Maliboo’, koji je u Starom gradu bespravno izgradio dvadesetosmogodišnji Mehmed Hindić. Lokal nije registrovan u gradskoj upravi Mostara, te nema dozvolu za gradnju ni dozvolu za rad, tvrdi Ivana Marić, šef službe za poduzetništvo, obrt, promet i turizam u Odjelu za ekonomiju sigurnost i okolinu u gradskoj upravi Mostara.

Međutim, objekat jeste prijavljen i registrovan u Poreskoj upravi Hercegovačko-neretvanskog kantona, a glasi na ime suvlasnika Ahmeda Salčina.

 Tokom dana turisti željni gledanja skokova mogu platiti 50 KM skakačima, koji su spremni skočiti sa 20 metara visokog Starog mosta, u ledenu vodu Neretve. (Foto: CIN)

Prije tri mjeseca Ekološka sekcija kluba skakača preuzela je Hindićev bar. Pored ove sekcije, koja se natječe za sredstva namijenjena za čišćenje riječnog korita postoji i Art sekcija. Danas u baru skakači igraju stoni tenis i odmaraju se između skokova sa mosta, a takođe diskutuju i o mogućnosti da počnu turistima naplaćivati pristup obližnjoj plaži.

Upitan da razjasni ovu situaciju, Lovac je kratko odgovorio da mjesto ne pripada Hindiću, da ga treba srušiti, jer je bespravno sagrađeno i da će njima služiti kao ostava za alat dok se to ne dogodi,

Hindić je podnio tužbu kantonalnom Tužilaštvu, ali glavni kantonalni tužilac Nijaz Mehmedbašić smatra da to nije slučaj za njegovu kancelariju, jer je riječ o građanskoj parnici.

Trideset i tri prijeratna korisnika koji su napustili svoje objekte tokom ratnih dejstava angažovali su advokata da se izbori za povrat lokala.

Poslijeratni korisnici, koji imaju svoje udruženje, tvrde da je njihovo pravo da zadrže lokale dok god rade u skladu sa zakonom i plaćaju porez.

Zvonko Vidović, koji predstavlja prijeratne korisnike tvrdi da su Oručević i Lovac pomogli ljudima za koje su željeli da dobiju dozvole za korištenje lokala, i da im je u interesu da se zadrži postojeće stanje. Njih dvojica ovo negiraju, a Lovac kaže: ‘Objekti su podijeljeni 1996. godine, a ja sam na mjesto načelnika došao 1998. godine.’ Stoga, kako kaže, nije mogao biti uključen u podjelu lokala korisnicima.

Kolike je strasti uzburkalo ovo pitanje, može se jasno vidjeti iz slijedećih primjera.

Tihomir Rozić, zamjenik direktora Jedinice za koordinaciju izgradnje Starog mosta u Mostaru, kaže da je za njega uvrštavanje Mostara na listu svjetske baštine značajnije nego ulazak BiH u Evropsku uniju. (Foto: CIN)

Pedesetdevetogodišnji Srbin, Aleksandar Radić vratio se 1997. godine sa šestočlanom porodicom u svoju kuću u Mostaru. Međutim, nije mu vraćena suvenirska radnja koju je naslijedio od oca i koja je u porodičnom vlasništvu od 1969. godine. ‘U gradskoj upravi sam dobio informaciju da Sanel Jogunović ima urednu dozvolu za rad’, kaže Radić.

‘Ja nemam ništa protiv tog čovjeka’ kaže Radić. ‘Da nije on, bio bi neko drugi. Ja jesam vlasnik, ali kakve mi koristi što imam vlasništvo 1/1 već 30 godina kad ne mogu da uđem u njega.’

Na drugoj strani, Jogunović tvrdi da je nakon rata predao zahtjev opštini Stari grad i da je regularnim putem dobio dozvolu za rad u trajanju od jedne godine. ‘Ako izmirujete redovno sve obaveze produže vam ugovor’, kaže Sanel Jogunović. Njemu je ugovor produžen po osmi put, a kiriju od 18 KM po kvadratu redovno plaća gradu Mostaru.

Šezdesetčetvorogodišnji Safet Begović već 30 godina ima radnju u Starom gradu. Njegove rukotvorine od bakra i metala se slabo prodaju, a gradskim vlastima plaća skupu najamninu. (Foto: CIN)

Darko Dodig je nakon dugogodišnje borbe uspio dobiti natrag svoju optičarsku radnju. On kaže da je na papiru povratio vlasništvo nad objektom prije nekoliko godina, ali nije bio u stanju da istjera privremenog korisnika. Prilikom nedavnog preuzimanja objekta kaže da je verbalno napadnut. Prisutni policajci napravili su zapisnik o incidentu.

Zamjenik direktora PCU Tihomir Rozić, za kojeg je uvrštavanje Starog mosta na listu svjetske baštine događaj značajniji i od ulaska BiH u Evropsku uniju, jedan je od onih koji vjeruju da ovakvi slučajevi odvlače pažnju od onoga što je zaista bitno. A to je izgradnja Mostara kao prave turističke Meke.

‘Desilo mi se u Starom gradu da dovedem goste i da tamo nema tufahija, baklava’, kaže on. ‘Ovdje nema onoga tko može ponuditi ručak u pola sata za veći broj gostiju. Svi ljudi koji dolaze žele da se zadrže, a na nama je da osiguramo kako da ih zadrže.’

Ovo dobro zna Safet Begović koji već 30 godina prodaje rukotvorine od drveta i metala u svojoj prodavnici u blizini Starog mosta. Turisti, uglavnom organizovane ture koje iz Hrvatske dolaze u BiH na izlet, samo protrče kroz Mostar. Ne sjeća se kad su ušli u radnju koju on za 625 KM mjesečne najamnine iznajmljuje od grada. Turisti, osim što bace pogled na vani izložene rukotvorine, rijetko pokazuju interes za kupovinom.

Objavljeno: 17.11.2005. godine

Print Friendly, PDF & Email
Preuzimanje sadržaja Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) dozvoljeno je uz obavezno navođenje izvora i povezivanje na www.cin.ba.

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Označena polja je obavezno popuniti.

Bijeli hljeb

Energopotencijal u BiH

Javne nabavke