Studenti izlaze sa fakulteta bez potrebnih praktičnih znanja

26.01.2006
Print Friendly, PDF & Email

(Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo
Vladimir Đurić, apsolvent Poljoprivrednog fakulteta u Banjoj Luci, kaže da je za četiri godine studija pogledao kroz mikroskop tačno tri puta. ‘I to samo sa rukama iza leđa. Bez diranja’, kaže on. Profesor bi pripremio uzorak, a studenti bi onda stajali u redu kako bi pogledali kroz okular mikroskopa.

I akademski radnici priznaju da javni univerziteti i fakulteti u Bosni i Hercegovini sve više liče na osnovne škole, a sve manje na ustanove gdje se stiču praktične vještine. Studenti uče na staroj opremi, po zastarjelim nastavnim programima i od starih profesora koji nisu skloni novim tehnologijama i interaktivnoj nastavi. Takvi univerziteti ne doprinose naučno-istraživačkom radu, niti proizvode sposobne kadrove koji bi domaću ekonomiju mogli osavremeniti.

Studenti žele da rade na najboljoj opremi

Profesori sumnjaju da se njihovi magistranti i doktori obučeni na staroj opremi mogu ravnopravno takmičiti sa svojim europskim kolegama. Profesorica Lamija Tanović sa Odsjeka za fiziku Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu kaže da se nastava može izvoditi i na fakultetskoj opremi staroj nekoliko decenija, ali rad na tehnološki prevaziđenoj opremi odvraća najsposobnije studente od ostajanja u BiH.

Prof. dr. Lamija Tanović (Foto: CIN) 

Tanović poredi zastarjeli električni akcelerator na kojem sva mjerenja mora obavljati ručno sa novim modelom koji je nedavno imala priliku koristiti u Beču i na kojem mjerenja obavlja računar. ‘Mogućnost greške računara je minimalna. Mogućnost da ja pogriješim je ogromna’, rekla je.

Profesori su svjesni da se studenti, koji u potrazi za boljim obrazovnim institucijama nastavljaju školovanje u Beču, Zagrebu ili New Yorku, veoma često ne vraćaju u BiH.

Profesor Miroslav Rogić na Mašinskom fakultetu u Banjoj Luci predaje Industrijsku robotiku studentima koji robota nikada nisu ni vidjeli.

Kao i Tanović, on vidi vezu između zastarjele opreme i ‘odliva mozgova’, jer je broj studenata na Mašinskom fakultetu sve manji.

‘Modernim tehnologijama privukli bismo studente. Oni bi znali da ovdje mogu mnogo naučiti i da će kasnije biti spremni odgovoriti svim poslovnim zadacima. Fakulteti ovakvi kakvi su sada, nisu više atraktivni.’

Nastavlja se propadanje započeto u ratu

Profesor Sabahudin Ekinović, rektor Univerziteta u Zenici kaže kako su bosanskohercegovački univerziteti počeli zaostajati kada je izbio rat. ‘Desilo nam se 15 godina finansijskog vakuuma’, kaže on. Vremenom, univerzitetske laboratorije su zastarjele, a naučna istraživanja su zapostavljena.

Tanović, bh. predstavnica u Bolonja grupi, kaže da je bruto nacionalni proizvod (BDP) prije rata iznosio 25 milijardi KM, od čega je oko 375 miliona bilo usmjeravano u nauku. Nakon rata, BDP je pao na 13 milijardi, ali je samo 6.5 miliona izdvojeno za nauku, odnosno manje od 2 % nekadašnjeg iznosa.

‘Na osnovu postotka BDP-a koji ulaže u naučni i tehnološki napredak, BiH na listi od šezdeset zemalja zauzima pedesetšesto mjesto, između Indonezije i Ekvadora’, kaže ona.

Akademik Božidar Matić, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine kaže: ‘Kada biste američke istraživače poslali na odmor ili ih spriječili da rade, posljedice ne bi bili vidljive prvih nekoliko godina. Međutim, nakon toga bi nastupio pad moći te zemlje, a zatim i panika.’

Neće biti lako nadoknaditi zaostatak.

Claude Kieffer, zamjenik direktora Odjela za obrazovanje OSCE-a u BiH, izjavio je tokom nedavnog intervjua za CIN: ‘Gotovo je sa međunarodnim donacijama za poboljšanje obrazovnog sistema u BiH. Sistem će morati investirati u sebe.’

Cijena kašnjenja mogla bi biti visoka.

‘Ne možete naći dobar komad opreme koji košta manje od 500.000 do milion KM’, kaže profesor Mirsad Đonlagić, prorektor za međunarodnu saradnju na Univerzitetu u Tuzli. Akademija nauka i umjetnosti BiH procjenjuje da su potrebna godišnja ulaganja od 75 miliona KM kako bi se prevazišao postojeći jaz.

Profesori nemaju obavezu da objavljuju radove

Od završetka rata do danas, bosanskohercegovački političari kao da su zanemarili značajnu ulogu koju znanje i naučno-istraživački rad imaju u razvoju društva. No, ni akademski radnici nisu izvršili pritisak na njih da se promijene.

Nakon rata, na fakultetima redovni profesori nisu više morali da objavljuju naučne radove. Profesori i asistenti, iako ne objavljuju radove, i dalje ostaju na svojim radnim mjestima.

Entitetski i kantonalni zakoni preciziraju da profesor mora posjedovati doktorsku disertaciju i redovno objavljivati radove u naučnim časopisima. Asistenti moraju posjedovati magistarske radove i ne smiju biti stariji od 30 godina.

Profesor Džemo Tufekčić, v.d. rektor Univerziteta u Tuzli kaže da nema vlastitih objavljenih naučnih radova iz oblasti mašinstva. ‘Objavljivanje jedne moje recenzije u naučnom časopisu košta 1000 eura. To ja moram obezbijediti, jer nema nikakvog fonda da to plati’, rekao je.

Rifat Škrijelj, vanredni profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu na Odsjeku za biologiju, kaže da je 500 ili više eura, koliko je potrebno za objavljivanje radova iznos jednak plati univerzitetskog profesora.

Profesorica Tanović, nasuprot ovome, tvrdi da naučnici iz drugih zemalja u razvoju redovno objavljuju radove u časopisima koji ne naplaćuju objavljivanje. Tanović dodaje i da kantoni izdvajaju sredstva namijenjena za naučna istraživanja. I pored toga, nedostatak novca je postao sveopći izgovor za neobjavljivanje naučnih radova, koji više nisu uvjet za zapošljavanje i napredovanje na univerzitetu.

‘Nažalost, tu nema ništa neobično’, kaže profesor Slavo Kukić sa Ekonomskog fakulteta u Mostaru. Kukić tvrdi da zna dekana koji svoju filozofiju (životnu filozofiju, načelo kojim se vodi kroz svoj rad) temelji na jednoj knjizi ili disertaciji ‘umjesto na skupu naučnih radova.’

Loši profesori

Besim Spahić, profesor koji predaje na žurnalistici u Sarajevu, Banjoj Luci i Tuzli, tvrdi da je za pad kvaliteta obrazovanja kriv masovan odlazak najboljih profesora tokom rata, posebno onih mlađih, kao i loša politika zapošljavanja. Tanović smatra da je 70 % najkvalitetnijeg kadra otišlo iz zemlje.

Kieffer iz OSCE-a procjenjuje da trećina profesora koji danas predaju nemaju potrebne kvalifikacije ili nisu dovoljno obučeni.

‘To je dug proces koji ne može dati rezultate u kratkom periodu’, kaže on i dodaje: ‘Morate ponovo obučiti kompletan nastavni kadar.’

Spahić smatra da još nema političke volje za tako nešto. ‘Po svaku cijenu dovode se nacionalni kadrovi koji su preko noći postali profesori’, kaže Spahić. ‘Takvih se sada niko ne može riješiti i oni će raditi još 20 godina.’

Izvještaj OSCE-a i Strategija za borbu protiv siromaštva u BiH (PRSP) ukazuju na ‘visoki stepen politizacije’ kao glavnu kočnicu za unapređenje obrazovanja.

Škrijelj pojašnjava da političari imaju previše utjecaja na izbor profesora preko upravnih odbora fakulteta. Upravni odbori imaju po pet članova od kojih su dva sa fakulteta, a tri postavljaju kantonalne vlade. Odbori ‘mogu otpustiti dekana i na poziciju dovesti koga god hoće’, rekao je. ‘Ovo je tipičan primjer političke kontrole nad fakultetima’, kaže Škrijelj.

Profesori izabrani po nacionalnim ili političkim kriterijima često nemaju potrebne kvalifikacije. Širom BiH studenti se žale na profesore koji nisu navikli da koriste računare i moderna tehnološka dostignuća. Kako ovi profesori često ne govore strane jezike teško im je da budu u toku sa najnovijim dostignućima iz njihove oblasti.

Nedostatak ideja

Nedostatak iskustva je svakako problem, ali i previše iskustva može biti isto tako problematično. ‘Veliki je broj profesora čija su predavanja ista kao i prije 20 godina’, kaže profesor Rogić. ‘Najgore je što se na taj način reprodukuje podmladak istog kvaliteta. Ovo se dešava na svim univerzitetima, mada to niko ne priznaje.’

Strani profesori koji posjećuju univerzitete u BiH iznenađeni su zastarjelim metodama predavanja.

Shannon Martin, koja predaje na Maine univerzitetu u SAD, gostovala je prošle godine na sarajevskom univerzitetu kao predavač u okviru Fulbright programa. Otkrila je da studenti priželjkuju moderna interaktivna predavanja, ali da profesori ne mogu ispuniti njihova očekivanja.

‘Ne primjenjuju nove nastavne metode, ne eksperimentišu… Problem nastaje čim se pokušavaju mijenjati pravila’, kaže Martin.

Studenti su često prisiljeni učiti napamet čitave knjige za ispit koji polažu jednom godišnje, što Martin naziva neefikasnim.

Još jedan stipendista Fulbright programa bila je Ellen McMahon, stručnjak za menadžment sa čikaškog Nacionalnog Univerziteta Lewis. Kada je zimus prisustvovala predavanju iz hemije na univerzitetu u Banjoj Luci lično se uvjerila u drastičnu razliku koja postoji između američkih i bosanskohercegovačkih fakulteta. Dvadeset studenata završne godine hvatalo je bilješke, dok je profesor za katedrom čitao iz velike stare knjige. To je bila jedina knjiga u učionici i studentima je bilo zabranjeno da je diraju. Profesor bi tu i tamo napisao formulu na tabli koju bi studenti prepisali u bilježnice.

Međutim, nijedna od karakteristika modernog obrazovanja nije bila zastupljena u toku tog predavanja. Nije bilo diskusija između studenata i profesora, nisu izvođeni ogledi kroz koje bi se provjerila zapažanja profesora, niti su studenti van nastave putem kompjutera komunicirali kako bi proširili znanja stečena na času.

Martin kaže da su studenti imali vrlo malo kontakta sa profesorima, u kabinetu ili van njega. Profesori su malo vremena provodili na fakultetu, te je čak i ona imala poteškoća da sazna gdje se nalaze.

Za razliku od bosanskohercegovačkih, američki profesori preko oglasne table obavještavaju studente u koje vrijeme mogu da dođu na konsultacije. Problem sa ovdašnjim profesorima leži i u činjenici da su mnogi od njih politički aktivni ili rade na više fakulteta.

Istraživanje kvaliteta javnih univerziteta u BiH koje je Evropska asocijacija univerziteta provela 2004. godine nazvalo je ovdašnju organizaciju obrazovanja ‘smiješnom.’

Slabo plaćeni profesori zaradu traže na drugim mjestima, pa se velike sume novca troše na angažovanje profesora sa drugih fakulteta. Izvještaj konstatuje da je takva situacija neprihvatljiva jer fakulteti gube i novac i predavače.

Previše priče o studentima

Dragoljub Stojanov, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, dekan privatnog Fakulteta za poslovni inžinjering i menadžment u Banjoj Luci,te predsjednik Alternativne vlade koju su formirali hercegovački biznismeni Lijanovići, se ne slaže sa ovim. Kaže da je prisiljen da radi honorarno i da mu nije jasno zašto svi tvrde da su studenti na gubitku.

‘Imam 35 godina staža i mislim da nema ekonomiste u BiH koji ima jači CV od mene. Moja plaća je 1.200 KM. Ja mislim da je to sramota društva.’

‘Što se tiče trpljenja od strane studenata, on kaže: ‘Ja mislim da se previše priča o studentima. Njihov posao je da čitaju knjige, što više – to bolje. I da slušaju profesore.’

‘Tvrdim da jedan moj čas vrijedi više nego deset časova nekog mladog kolege. Šta bi sada trebalo da se radi? Da profesori sjede na fakultetu po cijeli dan i čekaju da student pokuca na vrata?! I šta kada dođe, šta bi pitao? Ako student nije motiviran i ne pročita 5-6 knjiga nema me šta ni pitati!’

Stručnjaci tvrde da, u odsustvu profesora, neodgovarajući teret odgovornosti pada na brojne asistente.

Većinu predmeta na Odsjeku za žurnalistiku Pedagoškog fakulteta Sveučilišta u Mostaru predaju asistenti stariji od 30 godina, sa veoma malo stručnih radova iza sebe. Najveći broj njih su, kao i Jozo Pavković, urednik lokalnog izdanja Večernjeg lista, radili kao reporteri ili urednici u Hercegovini i oni obavljaju većinu posla u vezi sa predavanjima. Profesori iz Hrvatske se pojavljuju na početku akademske godine ili u vrijeme ispitnih rokova kako bi upisali ocjene u indekse.

Profesorica Tanović kaže da asistenti ne bi smjeli držati predavanja, ali da je ta navika široko rasprostranjena.

Alma Avdić, apsolventica na studiju engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli kaže da su studenti nezadovoljni jer ne viđaju profesore.

‘Jednom mjesečno ili rjeđe dolaze nam profesori iz Osijeka, Zagreba, Beograda… Kad profesor dolazi jednom mjesečno, izgubi se kontinuitet. Za stručne predmete nemamo nijednog profesora iz Tuzle. Imamo samo asistente iz Tuzle’, kaže ona.

Nedostatak udžbenika

Čak je i čitanje knjiga koje preporučuje profesor Stojanov u BiH problem. Neadekvatno finansiranje je dovelo fakultete u situaciju da nemaju sredstava da bi se pretplatili na stručne publikacije i dobili pristup bibliotekama na internetu.

Strategija za borbu protiv siromaštva BiH nalaže da se provede istraživanje o stanju biblioteka i koracima koje treba poduzeti da bi se obnovio njihov fond.

Marko Ninković, sekretar na Elektrotehničkom fakultetu u Banjoj Luci, kaže da budžet koji im dodjeljuje Republika Srpska ne pokriva nabavku knjiga. Prošle godine im je kompanija Čajavec donirala tehničku literaturu koju više ne koriste.

Sekretar na banjalučkom Medicinskom fakultetu Nedeljko Gerdijan objašnjava da su nedavno obogatili svoj bibliotečki fond kad su tri penzionisana profesora donirala svoje knjige. Srebren Dizdar, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kaže da je bibilioteka stala na noge zahvaljujući donacijama vlade SAD-a.

Diplomci nespremni za zaposlenje

Većina profesora primjenjuje kruti sistem studiranja koji se zasniva na predavanjima, učenju napamet i polaganju ispita. Ovo ne samo da je dosadno, nego je i neekonomično. Diplomci koji su u toku studiranja imali malo prilike da putuju, vrše eksperimente i aktivno učestvuju na predavanjima, nisu sposobni da se istaknu na budućem poslu.

Predstavnici kompanija koji su učestvovali u diskusijama koje je za potrebe Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) organizovala agencija za istraživanje javnog mnijenja Prism Research, kažu da je vrlo malo pripravnika u stanju da samostalno obavlja radne zadatke. Da bi ih pripremili za rad, velike kompanije plaćaju dodatnu obuku i pripravničke programe.

Slađana Skenderović, studentica treće godine psihologije u Tuzli otvoreno kaže da neće biti spremna da radi sa mentalno oboljelim pacijentima. ‘Bojim se dana kada ću otići raditi na kliniku s ljudima i doći u situaciju da ne znam šta trebam uraditi. Teoretski znam, ali drukčije je kad se susretneš oči u oči sa pacijentom’, kaže Slađana.

 Eldar Tanović, student (Foto: CIN) 

Student četvte godine biologije iz Tuzle, Eldar Tanović, kaže da je samo dva puta išao na teren i da je dobro pripremljen za jedan jedini posao – da bude nastavnik biologije.

‘Za nešto više od toga nismo obučeni’, kaže Tanović.

Ikbal Cogo iz Zenice, odnedavno diplomirani historičar, kaže da su neki od njegovih kolega diplomirali, a da nikad nisu posjetili ni jedan muzej.

‘Bilo je bitno samo položiti ispite, a ne naučiti nešto’ kaže Ikbal.

Profesorica fizike Tanović kaže da je novac, kao i obično, izgovor za nedostatak inovativnih predavanja. Studentima nije dopušteno da koriste opremu i materijale koji bi se mogli uništiti ili pokvariti.

‘Našim studentima se dešava da im asistenti ne daju da uključe aparaturu bez njihovog prisustva, da to, ne daj Bože, ne pregori. Ne smijete dozvoliti da vam pregori aparatura, jer sljedeća grupa neće moći raditi’, kaže Tanović.

Čak se i jeftina oprema tretira kao da je isuviše vrijedna da bi se dala studentima u ruke. Student žurnalistike u Sarajevu, Dragan Bender žali se da je njih stotinu imalo na raspolaganju svega par fotoaparata. ‘Fotoaparati sa kojima smo trebali raditi su izgledali kao da su kupljeni kod Kineza’, rekao je.

Predsjednik Saveza poslodavaca iz RS-a Damir Miljević tvrdi da članovi ovog udruženja stalno trpe zbog posljedica lošeg obrazovanja. Kaže da mlade diplomce sa ekonomije treba na poslu doškolovavati još pola godine kako bi mogli samostalno raditi. Čak i najosnovnije stvari, kao što je pronalaženje informacija na internetu o uvozu mlijeka u BiH, predstavljaju nesavladivu prepreku.

‘Kada ih pitate za teoriju, to svi znaju’, kaže Miljević. Međutim, ‘niko ne zna uraditi ništa u praksi.’

McMahon, profesorica menadžmenta iz Čikaga, imala je priliku lično se uvjeriti u to koliko su na bh. fakultetima zapostavljene praktične vježbe. Da bi demonstirala principe timskog rada, zatražila je od studenata treće godine Ekonomskog fakulteta u Sarajevu da se podijele u manje grupe.

‘Jednostavno nisu shvatili zašto to radimo’, kaže McMahon. ‘Mislili su da je sve to budaleština. Nisam mogla ni pretpostaviti koliko će im takav koncept rada biti stran.’

Pogrešni nastavni planovi

Čak i studenti sa solidnim znanjem teško nalaze posao zato što ih na univerzitetima često uče vještinama koje bh. poslodavcima nisu bitne.

Poduzetnici krive profesore da ne usaglašavaju nastavne planove sa potrebama tržišta, a profesori tvrde da poduzetnici postavljaju nerealistične zahtjeve.

‘Naši menadžeri su mahom novopečani tajkuni koji, osim sposobnosti da se snađu u datim okolnostima, nemaju pravo ugrađeno znanje da bi mogli procijeniti šta im na duži rok treba i koga trebaju primiti’, mišljenja je profesor Stojanov.

Profesor Kukić kaže: ‘Poslodavac dobije diplomiranog ekonomistu i hoće da mu on odmah vodi završni račun, iako se radi o studentu marketinga. Tako ne može.’

Poduzetnik Tomislav Grizelj, predstavnik Udruženja poslodavaca F BiH, kaže da je primjetan veliki pad u kvaliteti diplomaca.

‘Prije rata, mašinski inženjer s diplomskom ocjenom 8 zaista je vrijedio te ocjene. Danas s tom ocjenom ne vrijede ni za šesticu’, tvrdi Grizelj.

Studija urađena za potrebe obrazovnih i poslovnih entitetskih institucija pod nazivom ‘Povezivanje obrazovanja i potreba ekonomije u BiH’, iz decembra, utvrdila je da BiH nema jasne ekonomske smjernice. Čak i kada bi postojala veza između univerziteta i preduzetnika, nema podataka sa kojima bi oni mogli operisati.

Ekonomski fakultet u Sarajevu i Mašinski fakultet u Tuzli pokušavaju da modernizuju nastavne metode i da se bolje povežu sa tržištem.

Prof. dr. Nenad Brkić (Foto: CIN)

Profesor Nenad Brkić, prodekan za nastavu na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, kaže da je ovaj fakultet prvi u BiH na kojem su instalirani računari sa kojih je studentima omogućeno da ispite prijavljuju elektronskim putem, kao i da koriste prednosti studentske službe. Ovaj fakultet je također mnogo investirao u kompjuterizaciju kabineta, obnovu bibliotekarskog fonda, projektore i klimatizaciju.

Prema Tufekčićevim riječima,  Univerzitet u Tuzli je izgradio fabriku rezervnih dijelova za automobile u Gradačcu u kojoj je zaposleno 52 tek diplomirana inženjera. Slični projekti u kojima će se zaposliti još 40 diplomaca u toku su u Brčkom i Kalesiji.

Print Friendly, PDF & Email
Preuzimanje sadržaja Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) dozvoljeno je uz obavezno navođenje izvora i povezivanje na www.cin.ba.

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Označena polja je obavezno popuniti.

Bijeli hljeb

Energopotencijal u BiH

Javne nabavke