Bez obzira da li ima posla ili ne, preduzeće za proizvodnju betonskih dimnjaka i konstrukcija Transkom iz Bijeljine plaća 15.000 KM mjesečno za plate, zdravstveno osiguranje, penzije i ostale beneficije za svojih 20 zaposlenih.
‘Nije lako danas biti privatnik, a posebno proizvođač’, kaže Milan Todorović, vlasnik Transkoma.
On, i poslodavci poput njega širom Bosne i Hercegovine (BiH), se žale da je sav teret razvoja privrede na njima i da bi Vlada i radnici trebali uraditi više. ‘Svi misle da je privreda ovca koju je moguće beskonačno šišati’, kaže Damir Miljević, predsjednik Skupštine Asocijacije poslodavaca BiH.
Svi snose posljedice kada kompanije posrnu zbog previsokih poreza i premalo kapitala, kažu poslodavci. Oni bi mogli uraditi više na razvoju profitabilnih preduzeća i ponuditi dobre i stabilne poslove, samo kada bi država smanjila nerazumno visoke poreze, napravila druge ustupke, te kada bi finansijske institucije omogućile dobivanje povoljnih kredita.
Zaobilaženje zakona
Poslodavci tvrde da je poštovanje postojećih zakona o radu recept za poslovni neuspjeh. U Federaciji BiH (FBiH), od privatnih kompanija se zahtijeva da na ime doprinosa za radnike plaćaju skoro 69 odsto na iznos njihove plate. U Republici Srpskoj (RS), taj iznos se kreće između 42 i 57 odsto, a u Brčko Distriktu 47 odsto.
Svjetska Banka i pojedini predstavnici sindikata kažu da bi se doprinosi trebali smanjiti za 10 odsto.
Entitetski zvaničnici odbijaju taj prijedlog.
‘Mi nismo u mogućnosti da idemo sa smanjenjem’, kaže ministar rada u RS-u Boško Tomić, koji je naveo penzije, invalidnine i obrazovanje kao neke od troškova koje vlasti pokušavaju da pokriju. ‘Ne pada nam napamet povećanje tih poreza, ali smo zato da oni koji se razvijaju dobiju određeni stimulans.’
Njegov kolega iz FBiH, Radovan Vignjević, također tvrdi: ‘Mi nismo imali manevarskog prostora da to smanjimo i jednostavno su pritiskale obaveze. Smanjenje doprinosa dovelo bi penzionere u još teži položaj.’
Rijetki poslodavci priznaju da imaju neprijavljene radnike, a plaćanje velikih izdataka izbjegavaju na druge načine.
Uz prešutnu saglasnost vlade, poslodavci djelomično poštuju zakon.
Na primjer, poslodavci prijave radnika, ali u dokumentaciji navedu da radnici primaju minimalne plate, tako da su i doprinosi za njih manji. Nekada razliku između prijavljene i stvarne plate isplate u gotovini. Oni određuju periode probnog rada i pripravnički staž za radnike, samo da bi opravdali mjesece neplaćanja doprinosa. U RS-u poslodavci plate vještački umanjuju za iznos toplog obroka i transporta, kako bi izbjegli plaćanje poreza.
Šaban Kadirić, predsjednik Sindikata građevinskih radnika u BiH kaže da mala preduzeća sa nekoliko zaposlenih, koja putem tendera dobiju velike projekte, privremeno unajme radnike i daju im nadnice, plate hranu i troškove transporta. Ne prijavljuju ih, niti im plaćaju zdravstveno i penziono osiguranje.
Inspektori zatvaraju oči
Zvaničnici sindikata rezignirano kažu da uposlenici, sretni što imaju posao i platu, ne samo da se ne žale, nego i svoju situaciju kriju od inspektora koji pokušavaju da provode zakone. Misleći samo na ono što dobivaju trenutno, radnici sebe osuđuju na težak život, sa premalim penzijama zasnovanim na minimalnim platama.
Inspektori rada, poput ostalih institucija koje bi trebale da nametnu poštovanje Zakona o radu, zatvaraju oči pred očiglednim prekršajima. Neki čak i tvrde da je radnicima tako bolje.
‘Radnicima je bolje da ih poslodavac ne prijavi nego da ih prijavi pa im ne plaća doprinose’, kaže Branislava Džuričić, inspektor rada u Srednjobosanskom kantonu. U takvim okolnostima, kaže ona, radnici ne mogu dobiti drugi posao i biti registrovani dok se ne plati puni iznos duga, što je malo vjerovatno.
Mladen Ivešić, vlasnik preduzeća za preradu drveta Mahnjača iz Žepča, koja kasni sa uplatama za doprinose radnicima, kaže da je bankrotirao zato što radnici nisu htjeli da rade.
‘Mi smo imali plan kako da preduzeće dobro posluje i da budu izmirene sve obaveze prema radnicima, ali oni nisu htjeli da rade’, kaže on. ‘Radnici misle da je još ono staro vrijeme samoupravljanja kada ne moraju da rade, a da primaju plate.’
Vlasti trebaju ponuditi olakšice
Marija Knežević, vlasnica motela Dragana u Banjoj Luci zna da Vlada može istovremeno pomoći i poslovnim ljudima i radnicima. U njenom motelu kao konobari i kuhari rade i bivši štićenici Doma za nezbrinutu djecu Rada Vranješević, koje je Knežević zaposlila zahvaljujući programu organizovanom od strane Biroa za zapošljavanje RS-a i Centra za socijalni rad. Za svakog od njih ona mjesečno od Centra za socijalni rad dobiva 300 KM kao naknadu za troškove njihovih plata.
Njenih 20 radnika je prijavljeno ali, čak ni uz vladinu stimulaciju, nisu prijavljeni na puni iznos plata. ‘Opšte je poznato da se radnici prijavljuju na najnižu platu’, kaže Knežević. ‘Moramo se snalaziti kako znamo i umijemo.’
Miljević iz Asocijacije poslodavaca kaže da vlasti u RS i FBiH ne razumiju da poslodavci ‘ne moraju raditi i ne moraju zapošljavati.’ On upozorava da se ‘mora naći sistem koji će stimulisati poslodavce da zapošljavaju radnike.’
Međutim, vlasti rade suprotno.
Ministarstvo zdravlja u RS-u traži znatno povećanje doprinosa za zdravstvenu zaštitu, što će nanijeti štetu poslodavcima.
Program Zavoda za zapošljavanje RS-a, koji je poslodavcima nudio gotovinski stimulans za svakog prijavljenog radnika, je otkazan. Zašto? Tomić kaže da je program bio van glavne misije Zavoda – da ljudima pomogne da nađu posao.
Poslodavci žele dodatnu pomoć od vlasti
Inspektor rada iz Unsko-Sanskog Kantona Amenar Muratagić kaže da se neki od poslodavaca bune zbog plaćanja doprinosa, jer osjećaju da ih je vlast već na neki način zakinula.
‘Svjesno neće da prijave radnika jer ne daju državi ništa’, kaže on.
Osam poslovnih ljudi iz RS-a, su u decembru prošle godine razgovarali sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva o svojim i pravima radnika i tada su naveli neke korake koje bi Vlade trebale preduzeti kako bi im pomogli.
Oni kažu da bi država trebala olakšati i pojeftiniti dobivanje viza, kako bi se poboljšali kontakti i razmjena iskustava sa stranim zemljama. Vlasnik RTV Vikom iz Gradiške Vinko Perić kaže: ‘Edukacija u inostranstvu ne treba samo poslodavcu nego i radniku.’
Vlada treba uraditi više na zaštiti poslodavaca od nelojalne konkurencije. Iskusni trgovac Slobodan Ličanin kaže da kineski trgovci plaćaju manje, ne moraju da brinu o PDV-u i generalno su u stanju da ponude jeftinije proizvode od bilo kojeg bosanskog biznismena, a posebno od onih koji svoje radnike prijavljuju i plaćaju pune doprinose. To znači da su radnici manje plaćeni, kaže on.
Sanija Raković, vlasnica jedine mljekare za preradu kozjeg mlijeka u BiH je uznemirena zato što zvaničnici ne vide vezu između pomaganja preduzećima i povećanja broja prijavljenih radnika.
‘Nema posla, nema ni zapošljavanja’, tvrdi Raković. Opština Bosanski Novi je prije dvije godine lokalnim poljoprivrednicima obećala povoljne kredite za kupovinu koza. Oni bi onda mljekaru snabdijevali mlijekom i svi bi profitirali. Mljekara bi bila u stanju prodati sve što proizvede, ali do realizacije kredita nije došlo.
‘Poljoprivrednici nemaju koze, mi nemamo sirovinu I nemamo s čim raditi, pa nema ni radnih mjesta’, kaže Raković.
Michele Altamura iz talijanske nevladine organizacije Rinascita, koja se bavi pružanjem ekonomskih savjeta preduzetnika, se slaže da nefleksibilni krediti ometaju poslovni razvoj.
‘Banke nemaju posebne kredite za preduzetnike i oni su prisiljeni uzeti nenamjenske kredite koji imaju visoke kamate, a onda imaju probleme sa vraćanjem. Svugdje u svijetu postoje povoljni krediti za preduzetnike osim ovdje.’
Oko 98 posto malih i srednjih preduzeća u BiH ima kredite, kaže on, jer bez njih ne bi mogla raditi.
