Kuća Ive Andrića: “Zarada protiv kulture”

15.02.2005
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji je donedavno bio zatvoren sto dana zbog nedostatka finansijskih sredstava, reći će vam da ni jedan muzej na svijetu ne može funkcionirati isključivo na osnovu sredstava zarađenih od prodaje ulaznica.

Muzej Ive Andrića u Travniku je imao isti problem sve dok prije devet godina nisu izdali pod zakup prizemlje kuće dobitnika Nobelove nagrade restoranu i baru ‘Divan’.

Godišnji prihod od zakupa iznosi 12,000 KM, što je prema riječima vlasnika restorana dovoljno za troškove autentične restauracije rodnog mjesta ovog pisca.

Sada se, međutim, nameće pitanje do koje mjere bi se kultura trebala komercijalizirati?

‘’Divan’ je mjesto za derneke’ kratak je opis novog problema muzeja, kazao je Nikola Lovrinović, ministar za kulturu Srednjobosanskog kantona.

Turistički radnici i stručnjaci za kulturu žale se da Bosna i Hercegovina propušta šansu da prikupi sredstva neophodna za restauraciju i očuvanje svog kulturnog nasljeđa zbog toga što previše ustanova nudi besplatan pristup kulturnoj baštini.

Međutim, sasvim je neprikladno da se u kući nosioca Nobelove nagrade svako večer održavaju zabave, kazao je Lovrinović, posebno ako se pravi kulturni događaji u tom prostoru organizuju svega 10-tak puta godišnje.

Upravitelj muzeja, gospodin Enes Škrgo slaže se sa ministrom. U tom restoranu nema ni naznake o književnom radu i životu nobelovca Andrića, požalio se upravnik.

Bilo kako bilo, Fatima Maslić, direktorica muzeja u Travniku, koja je odgovorna za održavanje Andrićeve kuće, kazala je kako bez prihoda od restorana muzej ne bi mogao plaćati troškove održavanja autentične bosanske kuće.

Iznos od 41,000 KM, koliko je kanton predvidio u godišnjem proračunu, nije dovoljan ni za plaće uposlenika muzeja, dodaje gospođa Maslić.

Muzej svakih pet godina mora zamijeniti ručno napravljene bukove crijepove na krovu, što košta oko 6,000 KM, kaže Maslić.

Prema riječima gospodina Škrge, ostatak kuće također je delikatne izrade, jer je iznova izgrađen na mjestu gdje se nalazila originalna kuća i sa istim materijalom od kojeg je i prvobitno bila izgrađena. Prvi sprat je izgrađen od kamena, a drugi sprat od ‘dizme’ i ‘šepera’ kombinacije slame i blata.

Grad Travnik je otkupio originalnu kuću 1970., no njenu strukturu je bilo nemoguće restaurirati. Grad Travnik i bivša Republika Bosna i Hercegovina, su u to vrijeme utrošile 2.5 miliona dinara za kupovinu i ponovnu izgradnju kopije kuće u starobosanskom stilu.

Muzej je otvoren 1974., godinu dana prije Andrićeve smrti. Na prvom spratu muzeja otvorna je bila i mala bosanska kafana, na prostoru koji će kasnije biti preuređen u restoran.

Andrić koji je rođen 1892. godine navodno nije bio pobornik miješanja kulture i trgovine, ni u najskromnijem obliku.

‘Kao što je dobro poznato, rođen sam u skromnoj kući, dok je ova koju ovdje prave daleko od siromašne’ kazao je Andrić prije svoje smrti, tvrdi Škrgo. ‘Drugo, gdje ste vidjeli da se kafana nalazi na istom mjestu gdje i biblioteka?’

Kada je muzej otvoren, biblioteka se nalazila na drugom spratu. Na prvom spratu nalazio se autentični zemljani pod sa ognjištem i u tom prostoru su bili izloženi njegovi rukopisi. Prvi sprat je izdat pod zakup Mustafi Kundiću 1996. u kojem će on kasnije napraviti restoran.

Hrvatski ambasador i njemački ministar odbrane su samo dvojica od brojnih uvaženih turista, koji su muzej posjetili zahvaljujući restoranu, kaže Kundić.

‘Oni koji dođu na ručak, obično odu na sprat pogledati izložbu, a oni koji dođu na izložbu, obično poslije izložbe siđu u restoran da nešto pojedu’ tvrdi Kundić.

Ako muzej želi zatvoriti restoran, Kundić nema ništa protiv. Međutim, on traži povrat od 100,000 KM, koje je, kako tvrdi, investirao u izgradnju restorana na prvom spratu.

Međutim, neće biti lako namiriti troškove bez komercijalnog poslovanja.

Na primjer, Svrzina kuća u Sarajevu, još jedna autentična kuća-muzej iz 18. stoljeća, godišnje ostvaruje oko 4.500 KM, kako saznajemo od Muzeja grada Sarajeva, koji je zadužen za upravljanje ovim objektom. Muzej naplaćuje ulaz u kuću u iznosu od 1 EUR i povremeno izdaje baštu muzeja za određene kulturne događaje i vjenčanja.

Škrgo, kustos Andrićeve kuće, predložio je da se restoran zamijeni ‘međunarodnim konzulatom’, u kojem bi se izlagala djela autora iz drugih zemalja čije ambasade postoje u Bosni i Hercegovini. Prema riječima direktorice Maslić, ova ideja je u razmatranju.

Bez obzira da li je to izložbeni prostor pisca ili restoran, Rene Bakalović, Bosanac po rođenju i nadaleko poznati gastronom koji živi u Zagrebu smatra da je historijski značajnim mjestima potreban moderni duh da bi privukao posjetioce. Ono čemu pri tom treba posvetiti pažnju je da se određenom kulturnom spomeniku ne naruše odlike koje ga čine dijelom kulturne baštine, dodaje Bakalović.

Moguće je da bi Andrić imao manje poštovanja za restoran-bar nego što ga je imao za kafanu.

‘Bilo bi sasvim prikladno otvoriti konobu (restoran u dalmatinskom stilu) u kući hrvatskog pisca Tina Ujevića, obzirom da je pola svog života proveo u krčmama’ kazao je Bakalović. ‘Međutim, Ivo Andrić nije pio i to bi trebalo poštovati.’

Objavljeno: 21.2.2005. godine

Print Friendly, PDF & Email
Preuzimanje sadržaja Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) dozvoljeno je uz obavezno navođenje izvora i povezivanje na www.cin.ba.

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Označena polja je obavezno popuniti.

Bijeli hljeb

Energopotencijal u BiH

Javne nabavke