Kako su umrli Jan i Martina

26.02.2019
Print Friendly, PDF & Email

Ponuda je bila direktna i finansijski privlačna: ubij čovjeka za 50.000 eura keša i bit će ti oprošteno više od 20.000 eura duga. Zoltán Andruško, vlasnik picerije u Slovačkoj, brzo je pristao. Bila je to odluka koja će zauvijek promijeniti njegov život i historiju Slovačke.

Jan i Martina

Ilustracija: Edin Pašović, OCCRP

Pišu: Pavla Holcová i Eva Kubániová, OCCRP

Žena za koju je Andruško rekao da mu je dala ponudu zove se Alena Žužova. Radila je kao prevoditeljica za italijanski jezik za Marijana Kočnera, jednog od najbogatijih ljudi u Slovačkoj. Dok su sjedili u autu ispred njene kuće, Žužova je dala Andrušku informacije: ime i prezime, nekoliko fotografija i adresu. To je bilo sve što mu je bilo potrebno.

Meta je bio Jan Kucijak, novinar Aktuality.sk. Novinari OCCRP-a su imali uvid u detalje istrage slovačke policije i odatle potječu informacije o dogovoru za njegovo ubistvo.

Andruško nije tip rođen za ovakve zadatke. On nije ubica. On je ćelav, sredovječni biznismen sa pivskim stomakom koji će kasnije izjaviti da uopće nije želio nikoga ubiti, uglavnom zato što nije znao kako.

Zato se obratio za pomoć prijatelju, bivšem policajcu. Tomáš Sabo izgleda kao da je glumio ubice u Hollywoodu: visok, mišićav i istetoviran, jake vilice i obrijane glave. Dobro je baratao vatrenim oružjem i bio je voljan preuzeti zadatak.

Andruško je još regrutovao svog sposobnog rođaka Miroslava Marčeka, stasitog bivšeg vojnika vičnog oružju i dobrog vozača. Ekipa je bila na okupu.

Prije likvidacije se žrtva nadzire kako bi se pronašla prava prilika. Oni su najmanje sedam puta obišli dom Kucijaka i njegove zaručnice Martine Kušnjirove u selu Velika Mača na jugozapadu Slovačke, udaljenom oko 60 km od prijestolnice Bratislave.

Ova priča o njihovim dolascima u selo i likvidaciji se zasniva na podacima koje su novinari OCCRP-a saznali pregledajući policijsku dokumentaciju u vezi sa istragom koja dijelom uključuje snimke videonadzora.

Sabo i Marček su prvi put posjetili Veliku Maču u ponedjeljak 5. februara 2018. godine popodne, vozeći se u bijelom Peugeotu 206.

Kuća koju su Kucijak i Kušnjirová nedavno kupili i planirali je renovirati pokazala se kao idealna lokacija za ubistvo. Nalazi se van centra, na obodu guste šume i ima dobar izlaz na autoput. Na ulici nema vidljivih nadzornih kamera.

Dva dana kasnije, u srijedu 7. februara, muškarci su svratili dva puta u Veliku Maču. Ujutro su se dovezli bijelim pežoom, a popodne su uzeli Andruškovu srebrenu Škodu Superb.

Vratili su se ponovo narednog vikenda, kružeći okolnim putem bez videonadzora saobraćaja dok nisu pronašli mjesto u blizini fudbalskog igrališta gdje su mogli parkirati auto, a da ne privlače pažnju.

Kasnije je trojka identifikovala ključni problem − kako da komuniciraju, a da ne ostavljaju iza sebe elektronski trag. Razvili su taktiku da se međusobno prozivaju mobilnim telefonima i da prekidaju vezu nakon što telefon jednom odzvoni. Bili su uvjereni da mobilni operateri neće ove pozive automatski pratiti.

Jan i Martina

Foto: Peter Tkac. Flickr. CC BY-SA 2.0.

Njihova sljedeća posjeta Velikoj Mači se dogodila uvečer, pet dana kasnije. Padao je snijeg. Tokom ove posjete, i onih narednih, izgledalo je da ih najviše interesuje kako Kucijak obično provodi večer.

Te noći Andruško je odvezao svoje kompanjone do ivice sela, istovario ih pored fudbalskog igrališta, a onda se odvezao do benzinske pumpe da nešto prezalogaji. U 19:22 rođaci su prošetali pored Kucijakove kuće. Dvanaest minuta kasnije Andruškov mobilni je odzvonio jedanput i on se vratio po njih na fudbalsko igralište.

Naredne noći, 16. februara u 18:49, muškarci su stigli u Veliku Maču u bijelom pežou. Sabo je prošetao do Kucijakove kuće i vratio se na dogovoreno mjesto 20 minuta kasnije.

Kako bi još bolje sakrili svoj identitet, odlučili su koristiti jeftine telefone za jednokratnu upotrebu kojih bi se riješili nakon obavljenog poziva. Sljedeći dan su kupili dva telefona, koristeći posrednika kako bi izbjegli registraciju koja je obavezna u Slovačkoj.

U nekom trenutku prije ubistava Sabo i Marček su imali spremno svoje oružje − pištolj sa prigušivačem, Luger 9 mm. Kasnije je otkriveno da je pištolj bio napunjen modifikovanom municijom – dio baruta je uklonjen iz čahure kako bi meci putovali što sporije i tiše.

Njih dvojica su krenuli u posljednje izviđanje. Malo prije 19 sati 19. februara Sabo je hodao duž fudbalskog igrališta prema domu zaručnika koji žive na adresi Brezova 558. Taj put ne traje duže od nekoliko minuta, ali Sabo nije žurio – možda zato što je provjeravao eventualne izlaze u slučaju bijega. Dvadesetak minuta kasnije cimnuo je Marčeka na njegov jednokratni telefon, pustio da odzvoni jednom i prekinuo poziv. Marček ga je ubrzo pokupio sa srebrenim Citroenom Berlingo.

Posljednji dan Jana i Martine

Dvadesetsedmogodišnji Jan i Martina niti su primijetili da ih neko nadzire, niti su imali ikakvu predstavu o tome da su nečija meta. Priča na kojoj je Jan radio zajedno sa novinarima OCCRP-a − istraživanje o tome kako se italijanska kriminalna organizacija „‘Ndrangheta“ infiltrirala u njegovu zemlju − bavila se opasnim likovima, ali on je do tada samo slao institucijama zahtjeve za pristup informacijama i pretraživao internet.

Jan i Martina

Jan i Martina (Foto: Facebook)

U novijoj historiji Slovačke nijedan novinar nije bio likvidiran i koliko je bilo poznato njegovim prijateljima i porodici, Janu niko nije fizički prijetio. Nije imao razloga da misli da je njegov život u neposrednoj opasnosti.

Naime, par je bio okupiran drugim obavezama. Vjenčanje je bilo zakazano i imali su pune ruke posla u vezi sa pripremama. Posljednje poruke i pozive koje su razmijenili sa svojim porodicama su se ticale upravo proslave – Jan se dogovarao sa majkom kako da označe vinske boce.

Preuređivali su svoj novi dom i obilazili prodavnice u kojima su nabavili starinske televizore iz šezdesetih godina i stari poštanski stol.

Njih dvoje su se upoznali dok su živjeli u studentskom smještaju u živopisnom gradu Nitri u zapadnoj Slovačkoj.

Jan je zaprosio Martinu na odmoru u Gruziji, posljednjeg januarskog dana 2017. godine.

Kao pobožna hrišćanka, ona je zatražila od majke dozvolu da se preseli kod Jana prije nego što se uzmu. Majka je popustila, ali tek nakon što ju je Kucijak uvjerio da njegova veza sa njenom kćerkom nije tek kratkotrajna afera.

Izgledalo je da život teče kako su zamislili. Jan je bio uspješan i talentovan istraživački novinar, više sa darom za analizu nego pričanje priča. Uživao je da se zakopa u poslovne izvještaje od kojih se njegovim kolegama vrtjelo u glavi. Martina je uspješno radila kao arheolog.

Dok se par spremao da provede mirnu večer u svome domu, te srijede 21. februara Sabo i Marček su se našli u 16:40, ušli u Citroen Berlingo i odvezli se do Velike Mače, trudeći se da izbjegnu mnoge nadzorne kamere u gradu. Isključili su svoje lične telefone i prebacili se na jednokratne.

Bivši vojnik Marček je zaustavio auto u blizini fudbalskog igrališta u 18:28 časova. Sabo, obučen u crno, izašao je iz auta. Večer je bila hladna.

Sa sobom je ponio svoj telefon za jednokratnu upotrebu i Luger. Na oružje je stavio prigušivač i napunio šaržer modificiranom tišom municijom. U 18:31 se uputio prema kući u kojoj je živio par.

Neočekivano, nije ih tamo zatekao.

Jan se vraćao iz Bratislave vozom kao i obično, ali kako se akumulator u njegovom autu ispraznio, Martina je otišla po njega. Stigli su kući oko 19:30. Već je bio mrak i oni su htjeli odmoriti uz čaj. Martina je planirala nazvati majku kako bi razgovarale o njihovom projektu − pisanju historijata o njenom rodnom selu Gregorovcima.

Sabo je čekao u blizini. U 20:21 je ušao u dvorište i prošao kroz prednja vrata koja nikada nisu bila zaključana. U kuhinji je vidio Martinu koju je ustrijelio jednim hicem između očiju. Srušila se na pod.

Jan, koji se nalazio u podrumu, čuo je hitac i popeo se uz stepenice. Sabo je bio spreman. Opalio je dva metka u njegove grudi blizu srca i mladi novinar je pao. Sabo je stajao toliko blizu da su barutni gasovi iz prigušivača ostavili opekotine na grudima njegove žrtve.

Otprilike u to vrijeme je nazvala Martinina majka. Niko nije odgovarao.

Sabo je napustio kuću kroz zadnje dvorište i vratio se na fudbalsko igralište odakle je sa svog jednokratnog telefona nazvao da ga pokupe. U 20:25, samo četiri minute poslije ubistva, Marček ga je pokupio na igralištu i njih dvojica su napustili grad.

Odvezli su se do Andruškove kuće u Kolarovu da bi ga obavijestili da su obavili posao i zatražili svoj novac. Kad je Andruško saznao da je i žena ubijena, rekao je da se to nije trebalo desiti i da to nije bio dio plana. Bilo kako bilo, obećao je da će brzo isplatiti sumu.

Isplata

Sljedećeg dana Andruško se našao sa Žužovom u vozilu parkiranom ispred njene kuće, ženom koja je, navodno, nalogodavac ovih ubistava. Stvari su se zakomplikovale kada je rekao da se desilo još jedno ubistvo.

Vidno uzrujana Žužova je počela vikati da je to “nemoguće“. Ipak je kasnije nazvala Andruška i obavijestila ga u vezi sa isplatom. Suma od 50.000 eura je dostavljena u buntu, u novčanicama od po 500 eura, zamotanim u salveti. Andruško je zadržao 10.000 eura, a ostatak je podijelio svojim saučesnicima.

Ne postoji jasan motiv zbog kojeg bi Žužova naručila Kucijakovo ubistvo jer on nikada nije pisao o njoj. Ali, ona je radila za Marijana Kočnera, poznatog biznismena o kojem je Jan dosta pisao. Andruško će kasnije potvrditi policiji da mu je Žužova rekla da je Kočner platio za ubistvo.

Kočner nije optužen u vezi sa ovim ubistvima, iako se nalazi u pritvoru zbog finansijskih malverzacija o kojima je Jan ranije pisao.

Kočner nije odgovarao na pozive novinara, a advokat koji ga zastupa je odbio razgovarati o ovoj temi.

Zlata

Zlata Kušnjirová pali svijeću za svoju ubijenu kćerku i Jana (Foto: Pavla Holcová)

“Desio se zločin, moramo odavde”

Tijela Jana i Martine su nađena tek poslije četiri dana.

Pošto dva dana nije uspjela dobiti svoju kćerku na telefon, Martinina majka se uznemirila i nazvala Janovu porodicu kako bi saznala da li su oni bili u kontaktu s njima. Porodica Kucijak je smatrala da je mladi par jednostavno prezauzet.

Nakon još dva dana čekanja Zlatu Kušnjirovu je uhvatila panika. Nazvala je Kucijakove ponovo, a potom lokalnu policiju.

Policajci su se ponašali kao da nema razloga za zabrinutost. Prisjeća se kako joj je jedan rekao: „Znate kakvi su mladi, oni vole da piju i da se vesele“.

Nakon toga Zlata je zamolila rodicu koja živi na sat vremena udaljenosti od para da ih obiđe. Porodica Kucijak je uradila slično, zatraživši od Janove sestre Marije, koja živi u Nitri, udaljenoj 30 minuta vožnje, da ih obiđe.

Oko sat vremena nakon što je Zlata pozvala policiju, patrola je krenula u obilazak. Policajci su iz dvorišta vidjeli kroz kuhinjski prozor nepomično tijelo. Plašeći se da se radi o curenju plina, pozvali su vatrogasce i hitnu pomoć.

Nekoliko minuta kasnije stigla je i Zlatina rodica. Kroz podrumski prozor ugledala je jednu nogu na stepenicama, ali policajci joj nisu dozvolili da uđe unutra. Kada je upitala policajca da li je par ustrijeljen, on je potvrdno klimnuo.

Janov otac Jozef je rekao da je njegova kćerka stigla desetak minuta kasnije.

„Nazvala me govoreći da joj policija ne dozvoljava da uđe. Pošto u kolima hitne nije bilo pacijenata, malo smo se opustili,“ ispričao je on. „Mislili smo da je možda neko provalio u podrum ili tako nešto. Ubistvo nam nije ni padalo na um“.

Zlatina rodica je znala šta se desilo i bila je jako potresena. Nemoćna da podijeli vijest sa drugima, nazvala je Zlatinog sina Lukasa i zamolila ga da odvede svoju majku do policijske stanice, objašnjavajući da se desilo nešto loše.

„Mama, desio se zločin, moramo ići“, prisjeća se Zlata njegovih riječi. „Do tad je Lukas već znao šta se desilo (…) ali mi nije davao nikakve pojedinosti pa sam ga tjerala da vozi do Velike Mače što je brže moguće“.

Krenuli su u ponoć i nakon trosatne vožnje stigli u policijsku stanicu. „Kad smo ušli da damo izjavu policiji, Kucijakovi su već bili tamo i plakali. Pitala sam šta se desilo i nisu mi mogli reći“, kaže ona.

„Onda je jedan policajac (…) rekao: ‘A, evo je, one žene sa istoka, majke ubijene djevojke’. Tako sam saznala da je Martina ubijena“, rekla je. „Bila sam van sebe“.

Razgovor sa policijom je trajao oko dva sata. Kada je Zlata napustila policijsku upravu, već je bilo rano jutro. Bilo je svježe, ali ona nije osjećala hladnoću.

“Željela sam da odem u Veliku Maču. Ne u kuću, to ne bih mogla podnijeti. Samo da sam bliže njima, bliže kući, ali nisu mi dozvolili da uđem. Toliko sam željela da zagrlim i pomilujem Maťu, bar još jednom“.

Janov brat Jozef priča da je taj dan bio kao loš san. Čak i danas, godinu dana kasnije, teško se može sjetiti detalja o tome kako je sve prošlo. „Bio sam potpuno van sebe“, kaže.

Kapija

Kapija na ulazu u kuću Jana i Martine. Grafit: Ljubav je jača od zla (Foto: Pavla Holcová)

Potraga za pravdom

Slovačka je bila u šoku kada se saznalo za ubistvo.

U samo nekoliko dana širom zemlje izbile su najveće demonstracije još od pada komunizma. Na desetine hiljada građana je zahtijevalo nezavisnu istragu, protestujući protiv utjecaja organizovanog kriminala koji je Jan iznio na vidjelo.

Novinari su svakodnevno dolazili u Veliku Maču i danima punili stranice novina pričom o ovom ubistvu. Janovi najbliži saradnici su stavljeni pod policijsku zaštitu. Prostorije internet-portala „Aktuality“ za koji je Jan radio su, također, dobile jako obezbjeđenje.

U nekoliko narednih mjeseci ostavku je podnijela Vlada na čelu sa premijerom Robertom Ficom, nekoliko ministara, šefom policije i direktorom Antikorupcijskog odjela Državne uprave za policiju.

Andruško, Sabo, Marček i Žužova su uhapšeni i očekuju izricanje različitih kazni za počinjena ubistva. Nije poznato da li je još neko optužen za ove zločine.

Andruškov advokat se nije odazivao na pozive novinara, Marčekov je rekao da nema komentar, a advokati Žužove i Sabe nisu odgovarali na upite.

Porodice Kucijak i Kušnjirová ne mogu da prihvate da su njihovi najbliži ubijeni.

Zlata još uvijek ponekad odlazi do doma u kojem je ovaj par živio kako bi samo pomilovala njihove stvari.

„Čak zadnji put kad sam posjetila Veliku Maču, uzela sam jednu Martininu prljavu čarapu iz veša“, kaže ona. „Željela sam da je stisnem uz sebe, da imam komad Martine sa mnom bar na jedan kratki čas.“

Print Friendly, PDF & Email
Preuzimanje sadržaja Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) dozvoljeno je uz obavezno navođenje izvora i povezivanje na www.cin.ba.

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Označena polja je obavezno popuniti.

Bijeli hljeb

Energopotencijal u BiH

Javne nabavke