Bh. filmaši bez filmske industrije

15.02.2005
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Kada je film „Ničija zemlja” režisera Danisa Tanovića dobio Oskara za najbolji strani film u 2002. godini, možda je to bio dan za slavlje bosanskog filmskog umijeća, ali za mnoge bosanske filmske stvaraoce taj događaj nije predstavljao i trijumf filmske industrije njihove zemlje.

Razlog za to je, prema riječima domaćih producenata i režisera, podatak da u BiH ne postoji filmska industrija.

Usprkos činjenici da je u jednoj večeri ovaj film BiH približio ostatku svijeta, ništa u vezi s filmom, osim priče, glavne zvijezde i režiserovog porijekla nije došlo iz BiH.

Film je finansiran novcem iz zapadne Evrope i Slovenije, snimljen je u Sloveniji kako bi se izbjegla bosanskohercegovačka birokratija, sa slovenačkim kamerama i opremom koja ne postoji u BiH. Režiser filma je Tanović koji od 1994. godine živi u Belgiji.

Od Tanovićevog uspjeha iz 2002. godine ništa se suštinski nije promijenilo, govore filmski radnici.

“Mi čak nemamo ni Ministarstvo kulture na državnom nivou”, kaže ogorčeno filmski režiser Dino Mustafić. „Imamo bosanske filmove, bosanske scenariste, ali ne i bosansku filmsku industriju”.

Domaća filmska industrija još uvijek je san za mnoge bh. režisere kao što je Mustafić, koji pokušavaju ponoviti Tanovićev uspjeh. Mnogi od njih postavljaju pitanje da li vlasti rade dovoljno da podrže izgradnju ove industrije koja bi mogla biti jaka ekonomska pomoć za zemlju kao i izvor ponosa u poslijeratnom periodu.

Jedan stručnjak za film i ekonomiju rekao je da bi, uz veću podršku vlasti kakva postoji u okolnim zemljama, bosanskohercegovačka riznica talentovanih režisera mogla pokrenuti industriju koja bi bila uspješnija od Hrvatske ili Srbije i Crne Gore.

Istražujući načine na koji BiH ulaže u kulturu, tim od osam novinara iz Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu, otkrio je da su kulturna dobra u BiH, od zakopanih drevnih gradova do turističkih odredišta iz minulog rata – i filmska reputacija na međunarodnom nivou – novac koji čeka da ga neko pokupi. Ali, čini se da predstavnici vlasti i poslovni ljudi suviše često previđaju ovaj potencijal, što dolazi do izražaja kada se napravi usporedba sa podrškom kakvu ova industrija uživa u susjednim zemljama.

Manjak domaćeg novca znači da bosanski producenti moraju u inostranstvu naći veći procent novca za produkciju, dok nedostatak opreme dovodi do toga da se veći dio producentskog budžeta odlijeva u postojeće filmske industrije u regionu.

U međuvremenu, uobičajene politike podjela u odnosima između dva bh. entiteta ostavile su Republiku Srpsku bez praktično ikakvog filmskog stvaralaštva, osim kad su u pitanju studentski filmovi.

Mnoge istočnoevropske zemlje koje su se afirmisale posljednjih godina iskoristile su nacionalnu filmsku produkciju kako bi započele graditi studije i postprodukcijsku infrastrukturu kojom bi privukli svjetske filmske kuće koje donose milione maraka kroz svoje produkcijske i postprodukcijske budžete. U međuvremenu, Sutjeska Film, jedini prijeratni bh. studio, leži u poslijeratnim ruševinama u Sarajevu, sa rolama filmova razbacanih unaokolo i historijskim kostimima u stanju raspadanja.

“Samo u 2004. godini više od milion maraka otišlo je u inostranstvo za postprodukciju četiri (od naših) dugometražnih filmova”, priča Ismet Begtašević, izvršni producent produkcijske kuće Refresh iz Sarajeva.

Kada se 1999. godine Tanović otisnuo u potragu za sredstvima koja bi finansirala “Ničiju zemlju”, tadašnji federalni ministar za kulturu i obrazovanje mogao mu je ponuditi samo slabu podršku i nikakav novac.

„Nažalost, dao sam mu preporuke koje su mu pomogle da dobije podršku stranih producenata za snimanje svog filma”, rekao je bivši ministar Fahrudin Rizvanbegović.

Francuski investitori su osigurali polovinu od 4.4 miliona maraka koliko je iznosio budžet “Ničije zemlje”, dok su Italija, Belgija, Velika Britanija i Slovenija obezbijedile ostatak sredstava, izjavila je Dunja Klemenc iz slovenačkog Viba Filma.

Filmski radnici se slažu da je uspjeh Tanovićeve “Ničije zemlje” donio bar promjenu u stavu bh. vlasti, ako već nije doveo do značajnih finansijskih posljedica.

U FBiH je prije dvije godine osnovan Fond za kinematografiju po uzoru na filmske fondove u drugim zemljama u regionu. Fond bi osigurao početna finansijska sredstva koja bi filmski radnici mogli iskoristiti u potrazi za privatnim finansijerima spremnim da podnesu troškove produkcije.

Ali, filmski stvaraoci se žale da su sredstva koja dobijaju iz Fonda nedovoljna i da nije bilo nikakvog napretka u stvaranju infrastrukture u skladu sa potrebama industrije koja bi mogla privući velike svjetske produkcije.

Ono u čemu se slažu filmski radnici iz BiH i državni službenici jeste da 1.5 miliona KM, koliko iznosi godišnji budžet Fonda za kinematografiju više liči na socijalnu pomoć nego na finansijsku injekciju, u usporedbi sa brojkama od 5 i 6 miliona maraka koje su prošle godine izdvojile Hrvatska i Rumunija.

U dvije godine svog postojanja federalni Fond je potrošio 1.9 miliona maraka sa kojima je osigurao početna sredstva za snimanje 14 filmova. Sredstva koja je Fond osiguravao u prosjeku su iznosila 20 procenata od ukupnog produkcijskog budžeta ovih filmova, kažu pojedini režiseri.

U 2004. godini višestruko nagrađivani režiser Pjer Žalica dobio je 300.000 maraka za film „Kod amidže Idriza”.

„To znači da je vlada učestvovala sa samo 10 procenata u stvaranju ovog filma, od ukupnog budžeta filma od 3 miliona maraka”, kaže Žalica.

Dok bi ovdašnji režiseri možda radije poželjeli da primaju pomoć kakvu daje Rumunija, koja je u prošloj godini u prosjeku uložila između 600.000 i 700.000 maraka po filmu, obično se smatra da je od 10 do 20 procenata dovoljno da bi se privukli strani ulagači na koje se moraju osloniti filmske industrije većine zemalja, smatra producent Klemenc.

Nikola Kovač, predsjednik izvršnog odbora federalnog Fonda, slaže se sa filmskim radnicima u tome da su finansijska ulaganja u filmove nedovoljna.

“Za sada možemo podržavati filmske projekte samo sa nekom vrstom socijalne pomoći”, kaže Kovač. “Pomalo za svakoga.”

Kovač dodaje da strategija Fonda daje nadu da bi se u budućnosti moglo osigurati više novca. Kako uspješni filmovi budu vraćali novac kroz trogodišnji period Fond će povećavati svoj kapital. Povrat novca još nije započeo, jer Fond postoji tek dvije godine, kaže on.

Ali, računica filmskog posla često sugeriše da filmovi nikad neće zaraditi novac “na papiru”.

Prvi Žalica kaže da njegovi filmovi neće moći da otplate nikakav novac Fondu zato što novac od posjeta na bosanskom tržištu nije dovoljan da bi se napravio profit.

Na primjer, Žalicin film „Kod amidže Idriza”, koji je jedan od najgledanijih bosanskih filmova, vidjelo je jedva 120.000 posjetilaca, navodi producent filma Begtašević iz Refresh produkcije, kuće koja je producirala film. Sa prosječnom cijenom ulaznice od 2.5 maraka film je dosada zaradio samo 300.000 maraka bruto, dodao je Begtašević.

Nema velike nade ni da će novac sa projekcija iz inostranstva pomoći, naročito unutar trogodišnjeg perioda otplate. Za Žalicin film „Gori vatra” koji je snimljen 2002. godine, Refresh je tek nedavno dobio 40.000 maraka svog dijela kolača od inostranih projekcija. Novac je potom potrošene na kopije filmova vraćenih inostranom distributeru, navodi dalje Begtašević.

Rumunjski nezavisni producenti sa kojima su razgovarali novinari CIN-a nisu željeli otkriti koliku dobit donose njihovi filmovi, jer kako rekoše, oni ne žele prikazati profit kako bi izbjegli plaćanje poreza.

“Ničija zemlja” nije zaradila ni jednu jedinu marku, objašnjava Dunja Klemenc, zaposlenica u slovenačkoj producentskoj kući Viba Film. Viba Film je izdvojila 400.000 od 4.4 miliona maraka koliko je koštao film.

Kompanija je uspjela vratiti 90 posto svoje investicije, ali su indirektni efekti produkcije pomogli Viba Filmu da se izgradi kao dio filmske industrije.

“Dobar glas filma doveo je Viba Filmu nove klijente”, rekla je Klemenc.

Ovaj studio je dobio unosne poslove u postprodukcijskim poslovima, gdje se vrši razvijanje filmova, montaža i druge usluge, osvojivši nove mušterije iz Francuske, Italije i Njemačke, priča Klemenc.

Miran Zupanič, dekan na slovenačkoj Akademiji za filmsku i pozorišnu umjetnost u Ljubljani, slaže se da prava vrijednost nacionalne filmske industrije nije u “profitu” koji filmovi donose. Postoje i druge prednosti koje mogu biti i nematerijalne i materijalne prirode, kaže Zupanič.

Nacionalna filmska industrija put je da se jedna zemlja marketinški promoviše u svijetu, dodaje Zupanič. Ovo vrijedi za američke filmove ali također i za one koji su dolazili iz bivše Jugoslavije.

“Država (Jugoslavija)je ulagala u filmove i filmsku industriju, ne iz prevelike ljubavi prema filmovima”, objašnjava Zupanič, “već zato što je bila vrlo dobro svjesna snage dojma koji film može ostaviti predstavljajući svoju zemlju u svijetu.”

Zupanič je dodao da je Slovenija naučila tu lekciju.

“Slovenija je shvatila da bez filmske industrije nema dobrih filmova niti novih radnih mjesta”, rekao je Zupanič.

Prošle godine je slovenačko ministarstvo kulture pored 7 miliona KM pomoći u finansiranju filmova izdvojilo još 7 miliona KM na ime pomoći u izgradnji infrastrukture za industriju. Ovih sedam miliona investirano je u filmsku labaratoriju i Viba Film, državnu kompaniju sa dva studija, rekao je Zupanič.

Ali i Zupanič i bh. filmaši se slažu da BiH nije izvukla pouku iz uspjeha „Ničije zemlje”.

Kada je Tanović započeo sa realizacijom „Ničije zemlje” suočio se sa finansijskom i birokratskom noćnom morom u zemlji kojoj se na kraju zahvalio sa pozornice Američke filmske akademije.

Zbog toga se okrenuo slovenačkoj filmskoj industriji i tamo napravio svoj film.

“Ne bismo trebali biti iznenađeni što je Tanović snimio „Ničiju zemlju” u Sloveniji”, kaže režiser Mustafić. „Tamo je iznajmio strane glumce i radnike. Sve ovo je bilo daleko jeftinije nego da je urađeno u našoj zemlji.” (Bh. zvijezda Branko Ðurić Ðuro također je glumio u filmu.)

Tanović se slaže sa dijagnozom problema.

“Bilo bi lakše preseliti BiH u Sloveniju, nego napraviti film u Bosni”, kaže on.

Da bi snimio svoj film, Tanović je morao tražiti dozvole i odobrenja od brojnih ministarstava, što je povećavalo i troškove i frustracije.

Većina filmskih industrija ima podršku od strane svojih fondova za kinematografiju i filmskih odbora. Ovi posljednji su zaduženi da olakšaju proces izdavanja dozvola i pomognu filmskim radnicima da dobiju potrebne usluge.

Ali u BiH ne postoji filmski odbor niti studio, kamere za iznajmljivanje niti druge vrste usluga koje su neophodne tokom snimanja filma.

Ono što bosanskohercegovačke filmske radnike još više frustrira, kako sami kažu, jeste činjenica što ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg njihova zemlja ne bi trebala biti uspješan filmski centar poput susjednih zemalja.

“Imamo divne predjele, bogatu historiju i sve to se može iskoristiti da bi se zaradilo”, kaže Ademir Kenović, producenti Žalicinog filma „Gori vatra” i režiser filmova „Ovo malo duše” i „Kuduz”.

Sve što je potrebno, dodaje Kenović, jeste infrastruktura neophodna filmskim radnicima i producentima kako bi mogli što ekonomičnije snimiti film.

Begtašević, izvršni producent sarajevske produkcijske kuće Refresh, kaže da bi infrastruktura potrebna za filmsku industriju mogla otvoriti nova radna mjesta, kao i zaposliti stručnjake. Dodatno bi se moglo zaraditi i iznajmljivanjem filmske opreme, dodaje Begtašević.

Najprivlačnija filmska industrija u Istočnoj Evropi, ona rumunjska, može poslužiti kao ilustracija Begtaševićevog zaključka.

Rumuni zarađuju milione od stranih filmskih studija koji štede novac snimajući u toj zemlji. U zemlji postoji 20 filmskih studija koji su izgrađeni privatnim kapitalom.

Dva studija, Kastel i Media Propicture, privlače velike holivudske i evropske produkcije. Propicture je navodno zaradio više od 20 miliona dolara samo od produkcije tri zapadnoevropska filma u 2003. godini. Kastel je u lokalnu ekonomiju ubrizgao 30 miliona dolara koje je zaradio od produkcije holivudskog filma „Studengora”, sa Nicole Kidman u glavnoj ulozi.

Sa istim obimom ulaganja kakav je u Rumuniji i Sloveniji, BiH bi mogla biti vodeća filmska industrija u ovom dijelu Balkana, kaže Zupanič.

“Potrebno je da politika i političari konačno shvate da BiH može biti mnogo bolje prezentovana u svijetu kroz filmove”, rekao je Zupanič.

Od jedinog simbola prijeratne bosanske filmske industrije danas je ostala bombama razrušena zgrada u Sarajevu, sjena onoga što je nekad bila. Filmski studio Sutjeska nekad je bio centar dokumentarnog filmskog stvaralaštva i donosio je novac od iznajmljivanja studija, rekvizita i velike zbirke historijskih kostima.

Od zgrade Sutjeske danas su ostali da stoje samo stari zidovi od cigle. Stari jugoslovenski filmovi iz arhive studija sada leže na snijegu razbacani po tlu na ulazu u zgradu.

Čak i prije rata ovo nije bio klasičan filmski studio, prisjeća se Žalica. Bio je to studio bez ijedne kamere i osvjetljenja.

“Ipak ovaj studio je raspolagao sa velikom kolekcijom historijskih kostima i drugih historijskih predmeta”, sa žaljenjem primjećuje Žalica. „Sada je sve to uništeno i prepušteno zaboravu.”

Kad pozovete broj Sutjeska studija iz telefonskog imenika, javi vam se portir.

“Imaju direktora”, odgovara portir na peti pokušaj da se dobiju odgovorni iz firme. “Ali čovjeku se ne može ući u trag.”

Objavljeno: 4.3.2005. godine

Print Friendly, PDF & Email
Preuzimanje sadržaja Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) dozvoljeno je uz obavezno navođenje izvora i povezivanje na www.cin.ba.

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Označena polja je obavezno popuniti.

Bijeli hljeb

Energopotencijal u BiH

Javne nabavke