Kada je skupština dioničara Elektrobosne 20. marta ove godine donijela odluku da se raskinu ugovori sa stranim partnerima, otpočela je nova faza u desetogodišnjoj borbi za kontrolu nad jajačkom tvornicom metalnih legura. Dioničari su također zatražili i povrat tri manje industrijske peći koje su od 2004. godine u posjedu italijanske kompanije Metalleghe.
U tvornici se nalazi pet peći. Metalleghe upravlja sa pećima broj 1, 2 i 3. Peći broj 4 i 5, koje imaju daleko veći kapacitet, nisu u upotrebi već mjesecima zbog borbe oko vlasništva, te zbog firmi ‘kćerki’ koje su ovu, nekad uspješnu kompaniju dovele pred rasprodaju imovine najavljenu za sredinu aprila.
U međuvremenu, oko 100 radnika pojavilo se prošle sedmice u tvornici kako bi učestvovali u sanaciji peći broj 4 i 5. Do promjene je došlo nakon što je sadašnje rukovodstvo Elektrobosne-N postiglo dogovor sa stranim kompanijama i najvećim potražiocima, među kojima se nalaze Elektropriveda Herceg Bosne i Hypo Alpe Adria banka.
Dioničari su odlučili da se izuzme sva imovina koja je bila uložena u tri firme ‘kćerke’: Elektrobosnu-N, Elbokomerc i Elektrobosnu Zaks. Ova preduzeća predstavljaju zajednička ulaganja Elektrobosne i stranih partnera – londonske kompanije New East Co. Ltd, te hrvatskih firmi Pre Pen i Gumiplast Zaks. Dioničari su također zatražili od Metalleghe da vrati tri peći koje im je Elektrobosna-N prodala bez saglasnosti dioničara.
Dioničari tvrde da njihovi strani partneri nisu ispoštovali svoje finansijske obaveze. Predstavnici New East Co. Ltd i Elbokomerca glasali su protiv ove odluke.
‘Konačno smo stavili tačku na dugogodišnju pljačku’, kaže Muhamed Mačak, jedan od većinskih vlasnika Elektrobosne. ‘Sačekat ćemo odgovor tri firme ‘kćerke’. Cijeli slučaj će najvjerovatnije završiti na sudu.’ Dioničari koji se protive ovoj odluci imaju 30 dana da se žale skupštini dioničara.
Fernando Nantron, jedan od direktora Metalleghe čije je sjedište u italijanskom gradu Monzon, izjavio je u telefonskom razgovoru da mu se dioničari još nisu obratili i da nije bio svjestan da postoji mogućnost da su peći bile prodane bez saglasnosti dioničara. Metalleghe je već uplatila četiri miliona od osam miliona KM, koliko je bila dogovorena cijena za kupovinu ove tri peći. ‘Ako dobijemo novac nazad, nema problema’, prokomentarisao je Nantron mogućnost vraćanja peći.
Zvaničnici općine tvrde da su procijenili vrijednost tri aktivne peći na 11 miliona KM, dok su sudski vještaci procijenili na 9.7 miliona KM vrijednost peći broj 4 i 5.
Borba nad imovinom Elektobosne započela je 1997. godine na glamuroznoj proslavi stogodišnjice rada ove tvornice. Tadašnji direktor kompanije Zlatan Ištvanić je zajedno sa svoja dva partnera, hrvatskim biznismenom Zvonkom Matijašem i slovenačkim državljaninom Miloradom Škrbićem, najavio oživljavanje proizvodnje.
Elektrobosna je godinama prosperirala kao jeftin izvor ferosilicija za zapadnoevropske kompanije. Ovaj materijal se koristi za ojačavanje i poboljšanje kvalitete proizvoda od željeza i čelika, a kompanija je godišnje prodavala 25.000 tona svojih proizvoda. Elektrobosna je bila industrijski gigant. Zapošljavala je 3.000 radnika, a u ukupnom izvozu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine učestvovala je sa 14 posto.
Od ove trojke se očekivalo da će Elektrobosni vratiti staru slavu. Umjesto toga, oni su učestvovali u propadanju preduzeća sklapajući ugovore kojima su milioni KM nestajali u firmama koje su upravo oni zastupali, sudeći prema navodima finansijske policije i drugih istražitelja.
Ključna uloga u ovoj priči pripada Ištvaniću koji je bio direktor preduzeća u više navrata. On i Matijaš su se upoznali još 1992. godine nakon što je Jajce okupirano. U to vrijeme Ištvanić je bio direktor Elektrobosne. Matijaš je rekao u razgovoru za CIN da je pomogao Ištvaniću i njegovoj bivšoj supruzi Mevliji da se smjeste u Splitu, nakon što se ratno rukovodstvo Elektrobosne preselilo u taj grad.
Ištvanić je na svoje ime registrovao trgovačku kompaniju TSI, a Matijaš mu je ponudio da je smjesti u prostorijama njegovog Bensnon Holdinga. TSI je kasnije odigrala ulogu stranog partnera Energoinvestu sa kojim je osnovala u Jajcu novu firmu pod nazivom Metalinvest. Ova tvornica procesne opreme nalazi se u bivšem pogonu Energoinvesta i zapošljava oko 60 radnika. Metalinvest duguje općini Jajce oko 100.000 maraka na ime neuplaćenih komunalnih taksi.
Ištvanić se vraća 1995. godine u Jajce i postaje načelnik općinskog Odjela za gospodarstvo. Već tada planira povratak u Elektrobosnu i odlučuje da u posao uključi Škrbića, predratnog komercijalnog direktora ove firme.
‘Stupilo smo u kontakt krajem 1996. godine. Ištvanić je od mene tražio da ponovo vratim predratne kupce. To je trebao biti moj ulog u ovom poslu’, kaže Škrbić, koji tada nije prihvatio posao sa Elektrobosnom.
Ištvanić je ponovo preuzeo kontrolu nad Elektrobosnom početkom 1997. godine. ‘Ponovno pokretanje proizvodnje je bio moj san’, rekao je Ištvanić u telefonskom intervjuu sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN). ‘Sve što sam uradio, uradio sam ispravno i za dobrobit radnika.’
Ali, preduzeće je bilo u lošem stanju. Da bi se ponovo pokrenule peći bili su potrebni investitori, a sanacija peći broj 5 zahtijevala je ulaganja od oko milion KM. U potrazi za stranim partnerima, Upravni odbor EB raspisuje tender.
Odbor je 1997. godine objavio da je pronašao investitore i ponosno predstavio nove inostrane partnere. Jedan od njih, New East, poslao je pismo namjere pet mjeseci nakon što je tender zatvoren. Organizacionu strukturu New East-a moguće je pratiti samo do trasta koji je registrovan na Karibima. Imena vlasnika kompanije se ne navode. Direktorica londonskog New East-a izjavila je za CIN da ne zna ko je vlasnik cijele kompanije i uputila je novinare na Matijaša.
Drugi strani partner bila je hrvatska firma Pre-Pen. Prema podacima finansijske policije, do kojih su došli novinari CIN-a, Elbokomerc je plod sporazuma između Ištvanića i Branka Jakeševića, vlasnika Pre-Pena, koji je u to vrijeme bio i član Upravnog odbora Elektrobosne. CIN posjeduje krivičnu prijavu koju je finansijska policija uputila općinskom tužilaštvu u Jajcu, i na kojoj se Jakešević spominje u kontekstu privrednog kriminala.
U nalazima finansijske policije također se navodi da su Gumiplast Zaks i Elektrobosna u decembru 1997. godine potpisali ugovor o osnivanju zajedničke firme Elektrobosne Zaks. Međutim, Gumiplast Zaks je registrovan tek u maju 1998. godine.
Mačak, te Ivo Džidara, bivši generalni direktor EB-ja, i Edvard Sklenar, bivši predsjednik sindikata u Jajcu, smatraju da je skoro sva imovina Elektrobosne završila u tri nove firme.
‘Tu je glavnu ulogu odigrao Matijaš, koji je doveo … New East Co. iz Londona’, kaže Mačak.
Franjo Ćosić, direktor Elbokomerca, i jedan od bivših većinskih dioničara Elektrobosne, odbacuje samu ideju da je New East mogla biti u vlasništvu stranaca. ‘Ištvanić, Matijaš i Škrbić su iza te kompanije. Oni su pravi vlasnici te kompanije’, rekao je Ćosić.
Dokumenti u posjedu CIN-a pokazuju da je New East investirao oko pet miliona KM u EB-N. Ovaj novac je New East-u omogućio da stekne vlasništvo na 30 posto dionica. Iako nakon 2001. godine New East nije vršio nikakva ulaganja kapitala, vrijednost njihovih dionica u EB-N na kraju je dostigla 21 milion KM – što je priznato rješenjima Ministarstva trgovine FBiH i Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. U skladu s tim je porastao i New Eastov vlasnički udio, sa 30 na 60 posto.
Iz Elektrobosne Ištvanić odlazi u oktobru 2002. godine u državno Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa gdje je imenovan za zamjenika ministra. Upravo je tokom njegovog službovanja u ministarstvu, New East dobio rješenje kojim mu se priznaje povećanje vlasničkog udjela. Nakon četiri mjeseca provedena u ministarstvu Ištvanić se ponovo vraća u Elektrobosnu na mjesto direktora.
‘Ištvanićevo prisustvo u ministarstvu bilo je neophodno kako bi ovo ministarstvo dalo rješenje o priznavanju ulaganja od oko 21 milion maraka. Rješenjem je priznato 60 posto vlasništva New East-a u EBN, iako taj novac nikada nije uplaćen’, kaže Mačak.
Finansijska policija u svojim izvještajima o finansijskom poslovanju iznosi tvrdnje da je priznavanje osnivačkog kapitala New Easta izvršeno na nezakonit način u Kantonalnom sudu u Travniku.
Privatizacija društvenog preduzeća Elektrobosne započinje 2001. godine kada Škrbić, Matijaš i direktor Elbokomerca Franjo Ćosić počinju sa otkupom dionica.
U to vrijeme Mačak, koji je porijeklom iz Jajca, a u Njemačkoj ima građevinsku kompaniju, vidi u Elektrobosni šansu da u rodnom gradu zaradi novac. Preko sarajevske odvjetnice Nade Filipović, Mačak u tajnosti započinje sa otkupom certifikata koje će kasnije uložiti u otkup dionica.
‘Od moje ušteđevine kupio sam certifikate. Vlasnički udio u Elektrobosni me koštao između 400 i 600 hiljada maraka’, kaže Mačak, i dodaje da se danas bori da spasi kompaniju i novac koji je uložio.
Ćosić i drugi sagovornici tvrde da je Elektrobosna do 2001. godine funkcionisala kao normalno preduzeće. Ali, problemi se pojavljuju pred početak privatizacije. Mačak tvrdi da je cilj rukovodstva bio da dovede preduzeće pred bankrot. Elektrobosna više ne plaća račune za struju, te neredovno uplaćuje zdravstvene i penzione doprinose za radnike. Preduzeće radi sa prekidima, a radnici organizuju štrajkove kako bi im se isplatile zaostale plate.
Preko noći Elektrobosna dobija imidž kompanije u koju se ne isplati investirati.
‘Da li namjerno, da li slučajno, stvorila se ipak jedna negativna medijska konotacija, EB je stavljena u jedan negativan medijski kontekst tako da je i možda došlo do odbijanja običnih ljudi građana da otkupljuju dionice Elektrobosne’, kaže Nikola Grubešić, bivši direktor Agencije za privatizaciju u Srednjobosanskom kantonu.
Nevolje u kojima se našlo preduzeće odbile su potencijalne investitore iz Italije, Austrije i Njemačke kaže on. ‘Vjerovatno ima i tu više razloga, prije svega negativni medijski kontekst koji je postignut u vezi Elektrobosne’, kaže Grubešić.
Nakon što je obustavljen upis dionica, Matijaš i Škrbić se pojavljuju kao većinski vlasnici. Međutim, Mačak je imao jak manjinski udio, koji mu je, kako kaže, omogućio da pomrsi račune Matijašu i Škrbiću.
Finansijska policija je počela da istražuje ovu kompaniju 2002. godine nakon niza prijava koje su dobili od Mačka i drugih. Istražni organi su otkrili da postoji osnova za podizanje optužnice, mada još uvijek nije podignuta niti jedna.
Na kraju procesa otkupa dionica ostala su tri glavna igrača: Matijaš, Škrbić i Mačak. Mačak kaže da on i Matijaš kontrolišu po 29 posto dionica, a da Škrbić ima 31 posto vlasništva. Njih trojica predstavljaju nadzorni odbor firme. Ćosić kaže da je svoje dionice iz Elektrobosne prebacio Matijašu, ali tvrdi da mu ovaj nikad nije platio za njih, zbog čega ga je i tužio. Ćosić od Matijaša traži ili novac ili povrat dionica.
Prije tri mjeseca, Mačak je nazvao svog dugogodišnjeg suparnika Škrbića i ponudio mu da promjeni stranu, napusti Matijaša i da pokušaju zajedno spasiti kompaniju. Škrbić je pristao.
Škrbić je odlučio promijeniti ploču, pa kaže: ‘Za EB me vežu ekonomski interesi i nastojim biti samo na svojoj strani.’
Škrbić je u februaru sazvao sjednicu tročlanog Nadzornog odbora u Jajcu. Matijaš, u strahu od hapšenja, ne dolazi u Jajce već ga zastupa Branko Vučkovića, nekadašnji direktor EBN-a. Novi saveznici Mačak i Škrbić uspijevaju preglasati Matijaša.
Škrbić priznaje da je promijenio mišljenje nakon razgovora sa BiH krim-policijom, koja ga je u Celju ispitivala uz prisustvo slovenačke policije.
‘Policija me nije ispitivala o mojoj ulozi u Elektrobosni. Razgovor je bio povodom nekih sukoba na relaciji s Matijašom’, kaže Škrbić. On dodaje da je svu finansijsku dokumentaciju o svom poslovanju s Elektrobosnom predao krim-policiji iz BiH i da je pristao da svjedoči na sudu ukoliko se pokrene postupak protiv bivših funkcionera Elektrobosne, ali tvrdi da nije postigao nikakvu nagodbu.
S obzirom na moguće tužbe i potražioce koji kucaju na vrata, te s obzirom da stoji proizvodnja u pećima 4 i 5, nije jasno kakvu su pobjedu izvojevali Mačak i Škrbić.
Danas, devet godina od proslave stogodišnjice svi kažu da su osiromašili. Radnici kažu da je njih 200 ostalo bez posla (u kompaniji koja je nekad zapošljavala 3.000 ljudi), a Jajce je izgubilo profitabilnu kompaniju.
