Dvadesetsedmogodišnji Đafer Pinjić izdržava kaznu u trajanju od 10 mjeseci u Kazneno-popravnom zavodu (KZP) Mostar zbog proizvodnje i prodaje opojnih droga. Prvi put kada je uhapšen, policija je u njegovoj kući pronašla pet kilograma marihuane.
‘Ja sam na veliko trgovao marihuanom. Bilo je i više, ali tad su našli toliko. Ja se bavim tim tri godine i tek sada sam pao’, kaže Pinjić.
Pinjić smatra da je prestrogo kažnjen i da nije ništa loše uradio jer je samo pomagao svima, pa i ovisnicima, da dođu do droge.
‘Liječio sam ljude’, kaže on.
Smije se i kaže da će nastaviti po starom kada izađe iz zatvora, jer je posao lak, a para dobra. U Pinjećevoj kući u Mostaru pronađena je marihuana ulične vrijednosti 10.000 KM.
Pinjić je samo jedan od nekoliko desetina dilera koje su sudovi u Bosni i Hercegovini (BiH) osudili zbog rasturanja droge na tek simbolične kazne zatvora. Priznanje krivice i nagodba sa tužilaštvom pomogli su Pinjiću da i pored dva počinjena krivična djela dobije kaznu nižu od zakonom propisane minimalno jedne godine zatvora.
Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva usporedili su visine kazni koje je Sud BiH izrekao u slučaju 22 osobe za djelo nezakonite prekogranične trgovine drogom. Sudije su u prosjeku izricale kaznu u trajanju od dvije godine i pet mjeseca zatvora. U nekim od ovih slučajeva radilo se o nekoliko desetina kilograma heroina ili marihuane.
Počiniocima ovih krivičnih dijela kao olakotna okolnost uzima se priznanje krivice, dobro držanje tokom suđenja, kao i teške materijalne i porodične okolnosti.
Iako je za rasturanje droge zakonom propisana zatvorska kazna u trajanju od jedne do 10 godina, sudije gotovo po pravilu izriču niže kazne. Štoviše, sudije mogu izreći i kaznu nižu od minimalne, što su suci Suda BiH učinili u četiri slučaja. Niko nije osuđen na maksimalnu kaznu zatvora, a samo je jedna osoba osuđena na više od pet godina zatvora.
Presude koje izriču osnovni, okružni i kantonalni sudovi su često još i blaže.
Organizovana grupa ili pojedinac
Pravosudni zvaničnici kažu da je jedan od razloga blage kaznene politike prema dilerima i taj što se uhapšeni rijetko terete za pripadnost organizovanim kriminalim grupama, iako mnogi od njih to doista jesu.
Zakonom je propisana znatno oštrija kazna za krivično djelo počinjeno u saradnji sa najmanje dvije osobe. Primjera radi, pripadniku organizovane kriminalne grupe sudija mora izreći kaznu zatvora u trajanju od najmanje tri godine, a šefovima u trajanju od 10 i više godina.
Policija uglavnom hapsi sitne dilere ili ovisnike koji drogu rasturaju kako bi zadovoljili vlastite potrebe, ali ne i regionalne šefove, i njihove saradnike.
Policija uglavnom zna ko su veliki dileri i preprodavači, ali nema dokaze o njihovoj umiješanosti u trgovinu drogama, niti o članstvu u zločinačkoj organizaciji. Rijetko se služe prisluškivanjem i drugim naprednim tehnikama praćenja. Ako i uhapse krupne dilere, onda je to uglavnom pod optužbom za posjedovanje droge.
Narko bosovi rijetko dolaze u kontakt sa drogom, često je uopšte i ne vide. Petnaestak službenika policije je novinarima CIN-a potvrdilo da se narko šefova uglavnom nalaze pod zaštitom visokih policijskih zvaničnika ili političara.
Kazne koje dobijaju sitni dileri su toliko niske da se najveći broj njih vraća starom poslu po izlasku iz zatvora.
Kratka zatvorska kazna za počinjeno djelo
Miroslav Bem, koji već sedam godina radi kao upravnik KPZ Mostar,nije želio reći da li su kazne blage ili ne. Trenutno u ovom zatvoru kaznu da dilanje drogom izdržavaju 24 zatvorenika. U prosjeku su osuđeni na 20 mjeseci zatvora.
‘Ono što ne štima je to da mi imamo sve više i više povratnika za ova krivična djela i u tome je problem veliki’, kaže Bem. Dodaje da u ovim slučajevima željeni efekat nije postugnut.
Međutim, Bem naglašava da cijelo društvo snosi odgovornost zato što nakon izdržavanja kazne, diler nema apsolutno nikakavu podršku da se integriše u društvo ili dobije posao, te se okreće jedinom što zna raditi.
Mugdim Musić, odgajatelj u KPZ Zenica, nema toliko razumijevanje. Ovdje 58 osuđenika služi kaznu koja u prosjeku iznosi dvije i pol godine zatvora.
‘Kazne su preblage, jer prema mojim procjenama oko 50 posto ovih osuđenika, nakon što izdrže kaznu, ponovo počine isto krivično djelo’, kaže Musić.
Bh. zakoni nalažu sudijama da prilikom donošenja presude uzmu u obzir ranije počinjena djela, ali za razliku od zakona u drugim zemljama, ne zahtijevaju od njih da u skadu sa tim i postupe. Mnoge od njih to i ne čine.
Senada Pašalić, koja radi u udruženju Nada iz Tuzle koje okuplja roditelje i prijatelja djece ovisnika, nema nikakve dileme.
‘Da sam sudija, ja bih dilera koji prodaje drogu djetetu maljoljetniku, toliko osudila da dugo ne bi vidio sunce. Ja bih takvim ljudima dala doživotnu robiju’, kaže ona.
Udruženje Nada djeluje od 2003. godine i kroz njega je prošlo oko 250 roditelja čija djeca su ovisnici i oko 153 ovisnika. Senada nerado govori o svojoj kćerci, osim što je rekla da koliko god se trudila da pomogne, ovisnost uvijek bude jača.
Pašalić kaže da svakodnevno na ulici vidi dilere drogom, a kada ih uhapse i stave u zatvor, oni se za svega nekoliko mjeseci ponovo vraćaju na ulicu i prodaju drogu. Kaže da o tome i obavijesti policiju, ali glasno ne smije govoriti. Kaže da kada je droga u pitanju ‘nema živih svjedoka’.
Vildana Helić, sudija iz Tuzle i predsjednica Udruženja sudija Federacije BiH, kaže da sudije ne mogu određivati duže kazne, zbog toga što su dileri sitne ribe.
‘Mi ne možemo dati veliku kaznu iz razloga sto oni nisu organizovana grupa, nisu na vrhu, niti su blizu vrha’, kaže Helić.
Poređenja radi, dileri u Hrvatskoj mogu biti osuđeni na kaznu zatvora od tri do 15 godina. Minimalna kazna u Hrvatskoj je duža nego skoro sve kazne izrečena u BiH. Prema podacima iz udruženja Hrvatska protiv droge dileri uhvaćeni čak i sa 20 grama marihuane dobijaju kazne od po tri godine zatvora.
Primjera radi, dvadesetpetogodišnji muzičar Igor Ferenac iz Pule je dobio dvije godine jer je uzgajao dvije stabljike marihuane za ličnu upotrebu.
U Americi, prosječna kazna za rasturanje droge, kada se radi o prvom prekršaju, iznosi između četiri i osam godina.
Bolesni, a ne kriminalci
Sudije također kažu da je kazniti ovisnika koji je istovremeno i diler izuzetno teško.
‘I oni meni ovdje dođi i kažu nije bitno koliki je zatvor, jer kad izađemo mi to moramo raditi, mi smo obilježeni’, kaže Helić. Dodaje da dileri vrše pritisak na liječene ovisnike da ponovo počnu uzimati drogu, koji potom i sami postaju dileri i tako se stvara začarani krug.
Potrebna je prevencija, smatra Helić, a ne kažnjavanje. Inspektor za narkotike u Sarajevskom kantonu Džemal Murga slično misli.
‘To je Sizifov, glup posao. Kažnjavati narkomane. Ovisnike. Bolesnike. Ne. Ja bih ga kaznio prekršajno i neka plati novčano. Ali zamarati sudove, svjedoke i tužilaštvo za pola đointa, morate priznati da to nije uredu. To će vam i svaki stručnjak reći’, kaže on.
Dvadesetdevetogodišnji ovisnik o heroinu Sanel Zalihić kaže da je zbog posjedovanja droge i drugih krivičnih djela, bio zatvaran četiri puta u zadnjih pet godina. Trenutno izdržava kaznu u trajanju od 15 mjeseci.
‘Ja sad imam dvije igle zabijene u ruci koje neće niko da mi izvadi. Kad me kriza puca ja hoću da izludim, a to se stalno dešava. Ovdje mi ne mogu ništa pomoći, samo mi daju Lexilium da se smirim. Meni ne treba zatvor nego liječenje’, kaže on.
Veliki dileri
Međutim, minimalne kazne nisu izuzetak ni kada se radi o trgovcima drogom, koji su uhvaćeni sa velikim količinama narkotika.
Tridesetčetverogodišnji Vlade Pirnat iz Trebinja je 2005. godine uhvaćen u blizini svog rodnog grada u pokušaju da preko granice prenese blizu 68 kilograma marihuane. Priznao je krivicu i sudija ga je kaznio sa dvije godine i pet mjeseci zatvora. Kao olakotnu okolnost sud je naveo da je Pimat bio u ‘teškim materijalnim i porodičnim okolnostima’.
Policija je prilikom hapšenja Zlatana Subašića i Jasmina Pačariza 2005. godine u njihovom stanu pronašla skoro više od 21 kilograma heroina porijeklom iz Turske – što je količina dovoljna da zadovolji desetodnevne potrebe 6.300 ovisnika. Pačariz je kažnjen sa pet, a Subašić jednom godinom zatvora.
Subašićev advokat Fadil Abaz smatra da je kazna u trajanju od godinu dana primjerena, bez obzira što se radi o tolikoj količini droge, jer Zlatan Subašić potiče iz razorene porodice i u to vrijeme je bio stariji maloljetnik.
Nagodba sa tužilaštvom
Priznanje krivice je gotovo siguran načina da se umanji kazna.
‘To je dobra novina u našem sistemu, ali ne treba to da utiče na kaznenu politiku u ovim krivičnim djelima. Tu je Sud da kontroliše da li se predaleko otišlo u ublažavanju, pa može da ne prihvati sporazum’, kaže Izo Tankić, sudija Suda BiH i predsjednik Udruženja sudija u BiH.
Nagodbe se često sklapaju iz još najmanje dva razloga, kaže Helić.
‘Prvi je da su dokazi prikupljeni nelegalno, pa (tužilaštvo) ide na priznanje krivice da se dobije bilo šta, a drugi je da nema dovoljno dokaza pa tužioci nude sporazum i onda u pravilu se dobiju manje kazne’, kaže ona. Kaže da ovo nije dobra praksa, ali postoje situacije kada se nema drugog izbora.
Aldin Musić, u svojstvu pripadnika zločinačke organizacije na čijem je čelu bio Ferid Okić, osuđen je 2005. godine zbog kidnapovanja, razbojništva i pljačke banke. Musić je upućen na izdržavanju kazne u trajanju od 6 godina.
Musić kaže da je siguran da u Sarajevu ima više droge nego u Istanbulu.
‘Samo znam da iz tog posla se nikada ne izlazi. Iz njega se izlazi samo smrću.’
