Na logorovanje umjesto u zatvor

16.03.2012

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Dževad Rađo, poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo i član Saveza za bolju budućnost, nikada neće odslužiti šestomjesečnu zatvorsku kaznu zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je jedna osoba poginula a dvije su ozlijeđene.

Rađu je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) pravosnažno osudio 29. marta 2006. godine. Više od tri i po godine Rađo je odgađao odlazak u zatvor, a na kraju je i pomilovan. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su otkrili da je, barem u jednom slučaju, odgodu odlaska u zatvor dobio na osnovu netačnih podataka.

Prema postojećim zakonima o izvršenju krivičnih sankcija, osuđenici u BiH imaju mogućnost da odgode odlazak u zatvor ili da prekinu služenje zatvorske kazne. U molbi pravosudnim institucijama mogu tražiti odgodu zbog bolesti, nepoloženog ispita, smrtnog slučaja ili nesređene materijalne situacije u obitelji i slično. Uz molbu moraju priložiti odgovarajuće dokaze. Sudije sa kojima su novinari CIN-a razgovarali kažu da se ti dokazi u većini slučajeva ne provjeravaju.

Prema podacima koje je CIN prikupio sa 41 općinskog i osnovnog suda u BiH, u januaru i februaru 2011. godine, na odsluženje zatvorske kazne čeka 1.875 pravosnažno osuđenih osoba. Njih 152 je uložilo molbe za odgodu kazne, dok ostali, uglavnom, čekaju na mjesto ili su u bijegu.

Podaci entitetskih ministarstava pravde pokazuju da je na kraju 2010. godine u 12 bosanskohercegovačkih zatvora bilo 317 slobodnih mjesta.

Rada Kafedžić, šefica odjela za praćenje prava pritvorenika u Instituciji Ombudsmena BiH kaže da odjeljenje Sarajevskog zatvora u Ustikolini ima mjesta da primi zatvorenike za koje nema mjesta u zatvoru u glavnom gradu BiH. (Foto: CIN)

Rada Kafedžić, šefica Odjela za praćenje prava pritvorenika u Instituciji ombudsmena BiH, kaže da je problem u lošoj koordinaciji među institucijama unutar entiteta i u tome što osuđenici iz FBiH ne mogu služiti kaznu u RS-u i obratno.

Goran Salihović, predsjednik Općinskog suda u Sarajevu, kaže da ne postoji garancija da će pravosnažno osuđena osoba završiti u zatvoru.

Salihović je nadležan da osuđenike iz Sarajeva uputi na izdržavanje zatvorske kazne, bez obzira na to gdje su osuđeni. Među takvima je bio i Rađo. Zbog izazivanja prometne nesreće prije devet godina, on je u novembru 2005. godine osuđen u Kantonalnom sudu u Livnu.

Presuda Kantonalnog suda u Livnu, 23. novembar 2005.

Nakon što je Vrhovni sud donio pravosnažnu presudu, Općinski sud u Sarajevu trebao ju je izvršiti, ali je Rađo 8. maja 2006. godine podnio molbu za odgodu odlaska u zatvor. Naveo je da za potrebe izrade doktorske disertacije na Nastavničkom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, od 3. do 27. jula 2006. godine mora obaviti testiranja na izletu i logorovanju.

Molba za odlaganje izvršenja kazne, 8. maj 2006.

Rađo je napisao da su te aktivnosti obavezne kod svih aplikanata za disertaciju, da će u tom periodu završiti već započeti rad i da bi duži prekid u radu značio dodatne finansijske troškove. Naveo je i da je jedini hranitelj dvoje maloljetne djece i da pokušava pronaći način da ih finansijski zbrine. Salihović je donio rješenje o odgodi na tri mjeseca.

Rješenje o odlaganju izvršenja kazne, 24. maj 2006.

Međutim, prema podacima Nastavničkog fakulteta u Mostaru, Rađo nikada nije prijavio disertaciju. Rečeno je i da su izlet i logorovanje obavezan predmet za dodiplomce, ne za doktorante.

Odgovor Nastavničkog fakulteta u Mostaru, 19. januar 2011.

U intervjuu za CIN Rađo kaže da disertaciju nije uradio, jer je mnogo koštala (oko 8.000 KM), ali dodaje da je obavio testiranje studenata na izletu. Mada je rekao donijeti rezultate testiranja, Rađo to nikada nije učinio.

Prema imovinskom kartonu koji je predao Centralnoj izbornoj komisiji BiH u junu 2010. godine, Rađo je u trenutku traženja odgode mjesečno primao 1.124 KM mirovine plus 1.296 KM na ime honorara i naknada. Nekretnine i ušteđevinu procijenio je na više od milion KM

Imovinski karton, 30. juni 2010.

Nakon prve odgode Rađo se u naredne tri godine više puta javljao u zatvor, ali kaznu nije počeo služiti. Na sud je prilagao potvrde nadležnih o tome da u zatvoru nije bilo mjesta.

Tokom 2009. godine još je dva puta ulagao molbe za odgodu, navodeći loše zdravstveno stanje, između ostalog: snažno lupanje srca, vrtoglavicu, gubitak težine, povišeni tlak i visok šećer.

Oba puta priložio je nalaz sa Klinike za endokrinologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu u kojem se navodi da se Rađo javio zbog navedenih simptoma. Prvi put se javio na dan podnošenja molbe, a drugi – dan prije nego što je molbu napisao. Oba puta dobio je odgodu, u ukupnom trajanju od pola godine.

Dževad Radžo, političar koji je tri godine prije pomilovanja odlagao odlazak u zatvor. (Foto: CIN)

Bosanko Horozić i Bećir Heljić, doktori sa klinike, kažu da se sjećaju da je Rađo dolazio sa navedenim simptomima, ali ne i da se liječio zbog toga ili da je radio dodatne pretrage.

Sudija Salihović kaže da jeste simptomatično ako osuđenik posjećuje ljekare na dan pisanja molbe, ali da je nemoćan ako i sudski vještak potvrdi da su zadovoljeni uvjeti za odgodu. U Rađinom slučaju vještaci su svoje mišljenje dali na temelju liječničkih nalaza koje je on priložio, ali nisu radili dodatne preglede, jer sud to nije tražio.

Nakon svega, Borjana Krišto, predsjednica FBiH, pomilovala ga je 30. decembra 2009. godine i tako ga u potpunosti oslobodila odlaska u zatvor.

Odluka o oslobađanju od izdržavanja izrečene kazne zatvora, 30. decembar 2009.

Rađo kaže da je uzoriti građanin koji ranije nije osuđivan i da je to što je bio pripadnik Armije BiH valjan razlog da ne ode u zatvor: “Ja sam pola Bosne oslobodio. Ja sam Zlatni ljiljan.” Dodaje da se ne osjeća dobro od moždanog udara koji je doživio 2002. godine.

Bolestan do zatvora

Josip Merdžo, tajnik Hrvatske demokratske zajednice 1990, osuđen je u martu 2006. godine na godinu dana zatvora, jer je kao predsjednik Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona zloupotrijebio službeni položaj i oštetio kantonalni budžet za 757.308 KM. Odlazak u zatvor uspješno je odlagao više od tri godine.

Presuda Kantonalnog suda u Mostaru, 3. mart 2006.

Prvu molbu za odgodu Merdžo je podnio 1. novembra 2006. godine, navodeći da kao zamjenik predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamenta FBiH ima neodložne poslove na konstituiranju vlasti nakon općih izbora održanih te godine. Dobio je odgodu od tri mjeseca.

Tokom naredne tri godine više puta je podnosio molbe za odgode, žaleći se na loše zdravstveno stanje. U slučajevima kada je bio odbijen, ulagao je žalbe, što je dodatno odlagalo izvršenje kazne.

Rješenje Općinskog suda u Mostaru, 13. juli 2007.

 

Rješenje Općinskog suda u Mostaru, 5. februar 2010.

Marin Zadrić, predsjednik Osnovnog suda u Mostaru kaže da Merdži nije dozvolio odgodu jer se on prethodnih puta pojavljivao u medijima kao vrlo aktivan političar. (Foto: CIN)

Jednu od njegovih molbi odbacio je Marin Zadrić, predsjednik Općinskog suda u Mostaru. Zadrić je u rješenju napisao da su Merdžini liječnički nalazi uredni, da liječniku odlazi isključivo u vrijeme kada mu istječe vrijeme odgode te da se Merdžo tokom ranije odgode zbog liječenja pojavljivao u medijima kao vrlo aktivan političar.

“Najrađe bih glavom u zid lupao kada vidim kako me pokušavaju prevariti”, kaže Zadrić.

Merdžo je u zatvor otišao 17. februara 2010. godine, a već nakon pola godine mu je prekinuto izvršenja kazne. Kaže da je molbu podnio jer je jedini hranitelj obitelji sa sedmero djece i da je u zatvoru “iscrpio materijalna sredstva” pa je tražio da ga puste kako bi „mogao priskrbiti za dalje izdržavanje obitelji.”

Odgovor Općinskog suda u Mostaru, 5. januar 2011.

Dva mjeseca kasnije, Krišto, predsjednica FBiH, ga je pomilovanjem u cijelosti oslobodila ostatka kazne.

Odluka o oslobađanju od izdržavanja preostalog dijela izrečene kazne, 8. oktobar 2010.

Merdžo kaže da je danas boljeg zdravstvenog stanja, ali da i dalje ima problema sa disanjem.

Tahir Đulić, zamjenik direktora zatvora u Mostaru, kaže kako se ne sjeća da je Merdžo u zatvoru koristio neke posebne liječničke usluge.

Podaci Institucije ombudsmena BiH pokazuju da osuđenici u zatvorima dobijaju osnovnu liječničku pomoć, a po potrebi imaju pravo i na specijalističke preglede u bolnici. Novinari CIN-a posjetili su neke od zatvora u BiH i upoznali osuđenike koji imaju ozbiljnih zdravstvenih problema, ali ipak služe kaznu.

Dojava o tjeralici

Kemala Terzića, bivšeg načelnika Donjeg Vakufa, Vrhovni sud FBiH je 30. marta 2006. godine pravosnažno osudio na godinu dana zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja. Terzić je 100.000 KM, koje je dobio kao pomoć od Vlade FBiH 2000. godine, umjesto u budžet općine prebacio na račun firme “Promo” iz Donjeg Vakufa, na čijem je čelu bio Kemal Čolak, njegov kolega iz Stranke demokratske akcije.

Presuda Vrhovnog suda FBiH, 30. mart 2006.

Presuda je dostavljena Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je naredbu za izvršenje kazne trebao proslijediti nadležnom sudu u Bugojnu. Darmin Avdić, sudija Kantonalnog suda u Novom Travniku, ovaj predmet je zadržavao više od dvije godine prije nego je naredbu poslao Katici Soldo, predsjednici Općinskog suda u Bugojnu. Na njen upit o razlozima zadržavanja predmeta, Avdić je naveo da naredbu nije poslao pravovremeno, jer je tražio način da firma “Promo” vrati 100.000 KM u budžet Srednjobosanskog kantona i da nije došlo do zastare.

Dopis Darmina Avdića, 18. august 2009.

Terzić je nakon toga dva puta zatražio odgodu zbog narušenog zdravlja, čime je odlazak u zatvor prolongirao za još pola godine. Po njihovom isteku upućena mu je obavijest da se javi u zatvor, ali je vraćena uz obrazloženje da on ne živi na adresi u Donjem Vakufu, iako je sa nje vršio svu dotadašnju korespondenciju sa sudom. Stoga je Soldo 3. augusta 2009. za Terzićem raspisala tjeralicu.

Četiri dana kasnije, Asim Crnalić, njegov advokat, obavijestio je Soldo da Terzić živi u Sarajevu i naveo da sud u Bugojnu nije nadležan za provođenje sudske odluke. Istog dana Terzić je nazvao sudiju Soldo i tražio objašnjenje zbog čega je tjeralica raspisana, govoreći pritom kako je dobio dojavu da je ona dala naredbu za to.

Istraga Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srednjobosanskog kantona je pokazala da je Terziću za tjeralicu dojavio Abdulah Čepalo, komandir Policijske stanice Donji Vakuf, koji je zbog toga kažnjen oduzimanjem 15 posto od plaće. Čepalo je objasnio da je Terzića upozorio da se što prije javi sudu kako “ne bi bio lišen slobode na javnom mjestu ili u krugu porodice, te na taj način načinio sramotu sebi i porodici”.

Izvještaj Uprave policije Travnik, 11. mart 2010.

Kantonalni sud u Novom Travniku utvrdio je da Terzić ima prebivalište u Donjem Vakufu, a u Sarajevu samo mjesto boravka. Nakon toga, on je došao u ured sudince Soldo, odakle je sproveden u zenički zatvor. U Zenici je proveo nešto više od sedam mjeseci, da bi ga potom Krišto oslobodila ostatka kazne.

Odluka o oslobađanju od izdržavanja preostalog dijela izrečene kazne, 1. april 2010.

Umjesto zatvora novčana kazna

Čelije zatvora u Zenici: Prema podacima entitetskih ministarstava pravde na kraju 2010. godine u 12 bh. zatvora bilo je slobodno 317 mjesta. Foto: CIN

U zadnje tri godine, na području BiH je, na osnovu naloga sudova, raspisano 3.740 tjeralica za pravosnažno osuđenim osobama. Policije entiteta i Brčko distrikta nemaju podatke koliko je od tih osoba uhapšeno.

Potrage ne završavaju uvijek uspješno, što pokazuje i slučaj Ivana Vukšića, direktora bivše Obavještajno-sigurnosne službe FBiH, kojeg je Vrhovni sud FBiH u februaru 2005. pravosnažno osudio na osam mjeseci zatvora zbog krivičnog djela uzimanja talaca.

Vukšić je zatvor najprije izbjegao navodeći da je bolestan, da bi potom prijavio fiktivnu adresu stanovanja, zbog čega je za njim u julu 2007. godine raspisana tjeralica. Nikada nije uhvaćen, iako je, prema riječima sudije Marina Zadrića koji je tada bio predsjednik Općinskog suda u Ljubuškom, stanovao preko puta policijske stanice u tom gradu.

Sanela Fazlić-Kulovac, viši istražitelj za odnose sa Interpolom i pravosuđem pri MUP-u FBiH, kaže da je od kolega iz Hrvatske imala informacije o kretanju Vukšića i da je MUP Zapadno-hercegovačkog kantona obavještavala o tome, ali nije dobijala odgovore.

Iako je bio pod tjeralicom, Vukšić je nastavio pravnu bitku da zatvorsku kaznu zamijeni za novčanu. Presudom Vrhovnog suda FBiH iz oktobra 2010. godine to mu je i udovoljeno, pa je platio 24.400 KM kazne. Nakon uplaćenog novca tjeralica je obustavljena.

Prema podacima koje su novinari CIN-a dobili od sudova, do objavljivanja ove priče, najmanje 23 osuđenika za kojima je bila raspisana tjeralica neće odslužiti kaznu, jer je došlo do zastare, što znači da vlasti više nemaju pravo da ih pošalju u zatvor, jer je proteklo više godina od izricanja presude.

Slučaj iz Sokoca pokazuje da i sam sudija može dovesti do zastare kazne. Đorđa Samojko, nekadašnji predsjednik Osnovnog suda u Sokocu, osuđen je u martu 2007. godine, jer je u postupku izvršenja sudske presude za tri osuđene osobe omogućio da dođe do zastare. Morao je platiti 2.000 KM novčane kazne.

Pomilovanjem Rajka Kuzmanovića, predsjednika Republike Srpske, u decembru 2008. godine ta je osuda brisana. Danas Samojko radi kao advokat u Sokocu.

Objavljeno: 13.3.2011. godine

Print Friendly
Preuzimanje sadržaja Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) dozvoljeno je uz obavezno navođenje izvora i povezivanje na www.cin.ba.

KOMENTARI


Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Označena polja je obavezno popuniti.

Bijeli hljeb

Energopotencijal u BiH

Javne nabavke